Zdravstvo u budućnosti – kolaps ili promjene

Uz niz postojećih problema vidljivih u nestabilnom ekonomskom rastu, neiskorištenoj poljoprivredi neiskorištenim obnovljivim energetskim izvorima , jedan od vrlo važnih zadataka jeste ozbiljno reorganizirati zdravstvo.

Trenutno je prema odredbi zakona doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje 16,5 % na plaću. Što znači da poslodavac svakom zaposleniku bilo u javnom bilo u privatnom sektoru na plaću izdvaja obvezni doprinos u iznosu 16,5 % svaki mjesec i uplaćuje u svrhu zdravstvenog sustava republike Hrvatske. Ovo nam mora biti jasno iz jednostavnog razloga. Stalnim pogrešnim interpretacijama u smislu besplatnog zdravstva dovodi se građane u zabludu . Zdravstvo plaća svaki zaposlenik koji prima redoviti dohodak , dodatni dohodak, ili ima ugovor o radu. I zato treba znati da zdravstvo nije besplatno nego ga plaćamo mi svojim radom. Isto tako odvaja se i dio mirovine. A svoj udio plaćaju i oni koji su radili u drugim zemljama.


Znajući ovu činjenicu, postavljam vam pitanje:
KOLIKO DUGO ĆETE DOPUSTITI DA SE NOVCI NAMIJENJENI ZAŠTITI ZDRAVLJA TROŠE NA BESKONAČNE ADMINISTRATIVNE TROŠKOVE?


Prema atlasu liječništva Hrvatske liječničke komore u Hrvatskoj je 15310 liječnika 2020 godine. Preko 60 godina je 2173 i 502 umirovljenika koji rade na pola radnog vremena i pokrivaju nepopunjene ordinacije.
Još jedna vrlo značajna kategorija su medicinske sestre i tehničari kojih je u Hrvatskoj zaposleno oko 31000.
I vjerujući da novac odvojen za doprinos za zdravstvo ide isključivo u svrhe zdravstvene zaštite griješimo . Ogroman dio novca se troši na uposlenike Domova Zdravlja koji su svoju svrhu gotovo izgubili osnivanjem ordinacija u koncesiji odnosno osamostaljivanjem liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Broj domova zdravlja je ostao isti s ravnateljima, zamjenicima, tajnicima, koji svoje usluge obavljaju za puno manji broj zaposlenih zdravstvenih djelatnika. Liječnici koji su postali samostalni u svojim ordinacijama, sami su odgovorni za svoj posao , za svoje zaposlenike, i nabavku opreme .

Imamo primjer osječko Baranjske županije gdje su odlučili smanjiti trošak Doma zdravlja ujedinjujući sve domove zdravlja i tako smanjujući nepotrebnu administraciju.
Drugi dio jeste Hrvatsko Zavod za Zdravstveno osiguranje. Ovo je osnovni način ostvarivanja zdravstvene zaštite. Ono što je ovdje problematično. U svakom gradu postoji zavod sa svojim zaposlenicima, silnom administracijom koja troši novce iz iste kase. Nepotrebno se troše razne tiskanice, doznake, izvješća a silne milijune su plaćeni programi digitalizacije i stvarana e- kartona koji omogućuje bržu i lakšu komunikaciju bez nepotrebnog trošenja papira, boje i najvažnije vremena potrošenog na tiskanje raznih potvrda.


Ujedno svi smo osiguranici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje . Ali ono što nismo to je : nismo parteri. Mi smo osiguranici koji ne znaju na što su osigurani, ne znaju svoja prava niti soje obaveze. U želji uštede pravila se mijenjaju. Ali samo građani nisu upoznati s tim . Jer se dopisi upućuju samo liječnicima i ako liječnici ne ispoštuju te upute odmah ih se kazni . Tako liječnici u ordinacijama postaju oni koji umjesto liječenja provode odluke zavoda bez mogućnosti davanja mišljenja upravo o tim odlukama, jer se odluke donose jednostrano i samo prosljeđuju u ordinacije i bolnice . Bolnice su postale mjesta ogromne potrošnje . U bolnicama je veći broj nezdravstvenih djelatnika koji kreiraju puno veću potrošnju. I umjesto da su okrenute prema pacijentica i zaštiti zdravlja svakodnevno se prilagođuju pravilnicima koji se mijenjaju iz dana u dan i tako unose nered tamo gdje treba biti red.
Stvarajući medijsku sliku u kojoj se politički manipulira zdravstvenim sustavom stvara se nepovjerenje, i nesuradljivost te umjesto da građani i zdravstveni djelatnici rade zajedno nepovjerenje je dovelo do toga da pacijenti lutaju od liječnika do liječnika provjeravajući svakog od liječnika . A liječnici ne vjeruju pacijentima jer oni često iz straha ne govore doista svoje tegobe nego daju samo dio informacija .
Zdravstveni sustav u Hrvatskoj je kombinacija privatnog i javnog zdravstva. U zapadnim zemljama ovi sustavi surađuju koristeći opremu i ljude iz oba sustava kako bi pružili što bolju zaštitu svojim građanima. Na žalost mi ne koristimo ove resurse pravilno nego se stvara animozitet i slika o privatnom zdravstvu kao o nečem lošem . U isto vrijeme se u javnom zdravstvu stvaraju redovi čekanja, ponavljaju pretrage jer im je prošla vrijednost radi baš tih redova čekanja.
Budućnost zdravstva može biti dalje produbljivanje ovakvih problema povećavajući administraciju i nekorištenjem resursa koji postoje samo zato što se stvara privid socijalnog zdravstva koje se gubi jer stalnim prividom „besplatnog” zdravstva naši građani imaju sliku nečega što je tu eto tako. A to zapravo jako puno košta . I to što košta ide iz naših džepova, svaki mjesec i pod obavezno.
I toga moramo biti svjesni.


Zdravstvu kao i drugim sektorima je potrebna reorganizacija . Moramo naći način da zadržimo mlade liječnike koji jure na zapad za „boljim” prilikama. Edukacije trebaju doista pružiti znanja. Najveći uspjeh svakog učitelja jeste da njegov učenik bude bolji od njega samog. Tome trebamo stremiti.
Upoznati građane s njihovim pravima ali i obavezama.
Smanjiti nepotrebnu administraciju .
Donijeti pravilnike obrada i njih se pridržavati.
I konačno reći koliko se za zdravstvo odvaja i na što se troši.
Stvoriti sinergiju javnog i privatnog zdravstva i prevencijom koju počinjeno od djetinjstva zaštiti zdravlje naših građana.

Dr Mirjana Semenić Rutko

Nered u zdravstvu

Nered u zdravstvu

Unatrag tri mjeseca se doista pokazalo pravo stanje zdravstvenog sustava. Iako je prijetnja pandemijom sustav postavila u izvanredno stanje, svjedoci smo koliko toga je doista potrebno promijeniti kako bi nam sustav doista funkcionirao.

Odlučivši se za liječničko zanimanje prihvatili smo sve dobre i loše strane svoga zanimanja, pa tako i rizik kontakta s pacijentima koji boluju od bolesti koje se lako prenose. Zato postoje pravila ponašanja u ordinacijama, opremanje i čišćenje te dezinfekcija kao i zaštitna odjeća adekvatna radnom mjestu. Za prijetnju COVID-a se znalo još od prosinca i već se tada trebala napraviti jasna strategija odnosno plan ponašanja u slučaju pandemije. Na žalost radili smo stihijski.

Stožer je lavovski odradio posao, ali bez reda i jasnih uputa kako se gdje ponašati. Upute su uglavnom stizale naknadno. Bez namjere za zanemarivanjem uloge stožera koliko bi sve bilo lakše ne samo za medicinsko osoblje nego i za stanovništvo da smo bili bolje pripremljeno.
I zato sve optužbe na račun primarne zdravstvene zaštite, i posebno liječnika u koncesiji su neprimjerene.

U trenutku kada je nastupilo stanje pandemije niti jedan liječnik iz primarne zdravstvene zaštite nije smio ići na godišnji odmor ili uzeti slobodne dane. Radili su prema uputama s kojim pacijentima smiju raditi i na koji način, slagali se oni ili ne. Prvih gotovo mjesec dana u potpunosti bez zaštitne opreme. Ili sa zaštitnom opremom koju su sami nabavljali. Niti to nije problem, ali nije ju se moglo nabaviti jer je bila nestašica. Što znači da ni na koji način nismo mogli doći do zaštitne opreme, a radili smo redovno radno vrijeme i vrlo često dolazili u rizik dodira s bolesti. Kako sam već navela taj rizik smo prihvatili odlučivši se za ovo zanimanje. Međutim sve mjere koje su trebale biti provedene nisu radi rizika nas kao zdravstvenih djelatnika nego radi naših pacijenata. Jer ako smo mi zaraženi automatski su naši pacijenti pod većim rizikom, a ako odemo na bolovanje naši pacijenti ostaju nezbrinuti.

Pravovremenim planiranjem bi se sve ovo spriječilo. Jer sada nije samo problem onoga što se nije radilo unatrag tri mjeseca nego što su se redovi čekanja povećali. I sada naši pacijenti vrlo često kada se naručuju na neke pretrage dobivaju termine za godinu i više dana.

Liječnici koncesionari su u potpunosti prihvatili svoje obaveze i odradili ih maksimalno, iako je bilo nekih odstupanja to su pojedinačni slučajevi. Svi su bili na svojim radnim mjestima potpuno na raspolaganju. Organizacija je bila određena od drugih subjekata i liječnici su tu odrađivali ono što im je određeno, na žalost bez mogućnosti iznošenja svog mišljenja.

Još jednom smo bili svjedoci da je zdravstvo radilo i to prvenstveno zahvaljujući predanom radu zdravstvenih djelatnika kako u ordinacijama tako i u bolnicama i nitko od njih nije niti u jednom trenutku odbio raditi svoj posao. Samo su tražili bolju organizaciju i opremu. Jer ovo je bila vanredna situacija, a ne svakodnevni rad.

Zato smatram neutemeljenim optužbe na račun primarne zdravstvene zaštite, a posebno koncesionara. Oni su i u vrijeme dolaska velikog broja emigranata vrijedno radili u privremenim kampovima, radili vikendima, danju i noću uz svoje redovne obaveze sa svojim pacijentima. A da postoje potrebe reorganizacije sustava, naravno.

Od konačnog uvođenja e-kartona koji će dati uvid izabranom liječniku u potpuno stanje njegovog pacijenta; konačno izbacivanje nepotrebnih papirnih potvrda za doznake i druge potrebe koje bi trebale biti odmah vidljive u sustavu; rješavanja naručivanja pacijenata bez stvaranja nepotrebnih redova čekanja; smanjenja administracije koja je zagušila rad u ambulantama tako da umjesto pacijenta gledamo računalo jer sve moramo kliknuti inače nismo radili.

Nabrajanje svega bi sada odnijelo previše vremena i budimo realni, nitko ne čita preduge članke. Ali svakako da bi naši sugrađani imali znanje netko ih mora informirati. Ovo je početak.

Dr Mirjana Semenić Rutko

Hrvati su u opasnosti da ostanu bez zdravstve zaštite

Razmatramo li stanje u našoj državi, nailazimo na niz problema koji se ne rješavaju. Takav jedan problem je prisutan i u zdravstvu.

Već unatrag 5 godina od strane Hrvatske Liječničke Komore stižu upozorenja o sve manjem broju liječnika, kako zbog prosječnog broja godina tako i zbog sve većeg broja liječnika koji kao i drugi odlaze za boljim poslom i boljom zaradom.

Želimo li imati stabilnu državu moramo imati stabilnu ekonomiju , školstvo i zdravstvo.

Već sada postoji  veliki problem u Primarnoj zdravstvenoj zaštiti  gdje postoji manjak liječnika , 186 timova obiteljske medicine je bez nositelja ,a 180 timova bez liječnika odnosno pokrivaju ih umirovljenici ili jedan liječnik u više ambulanti . Ako znamo prosijek godina koji je 55, moram računati da će u idućih 5 godina u mirovinu otići oko 650 liječnika iz Primarne zdravstvene zaštite. Ako to pomnožimo sa brojem osiguranika  uzmimo broj 1500 osiguranika  a puno liječnika ima i više osiguranika pod svojom skrbi to je brojka od 975 000 stanovnika koji će ostati bez liječnika .

Sada nedostaje 50 pedijatara a u mirovinu  već za dvije godine bi trebalo otići 85 pedijatara. To su liječnici koji skrbe o najvažnijoj populaciji, našoj djeci.

Nedostaje 79 ginekologa , a mogli bi u mirovinu otići 2021  njih 47, po godinama. Ginekolozi u svom timu imaju u skrbi 6000 i više pacijentica , mogu upisati i 9000 žena. To znači da već sada izabranog ginekologa nema oko 474 000 žena a za  dvije godine ta brojka će se povećati za 282 000 žena ako uzmemo broj  od 6000 žena u timu. Veliki broj timova su timovi bez nositelja koji pokrivaju liječnici iz bolnice kada stignu i kada mogu. To znači da pacijentice iz tih timova nemaju stalnog ginekologa nego se izmjenjuju time se gubi kontinuirana skrb na koju pacijentice imaju pravo.

Nedostatak liječnika u bolnicama je također više nego prisutan. Nedostaje preko 2000 liječnika u bolničkoj skrbi. Stvaraju se sve veći redovi, čekanja koja se ne mogu riješiti sve dok se ne napravi potpuna reorganizacija zdravstvenog sustava.

Potreban je plan i konsenzus svih uključenih u zdravstvenom sustavu, ministarstva, liječnika i predstavnika pacijenata.

Razmotriti trenutno stanje. I donijeti odluke koje će to stanje promijeniti. Zanemarivanjem ovih činjenica sve veći broj pacijenata će biti bez mogućnosti ostvariti svoje pravo na zdravstvenu zaštitu koje mu je ustavom zagarantirano. A između ostalog svaki zaposlenik iz svoje plaće svaki mjesec odvaja sredstva za zdravstvenu skrb, te svaki treba biti upoznat sa svim svojim pravima i obavezama u brizi o vlastitom zdravlju .

Studij medicine traje 6 godina , specijalizacija još 5 godina.

Kada ovo izračunamo, ako imamo studenta koji neće pasti niti jedan ispit, neće biti bolestan, ako je žena neće biti trudna, treba minimalno 12 godina za imati liječnika specijalista.

Imajući u vidu trenutno stanje u zdravstvu i sve što smo naveli, hitno je potrebno povećati upisne kvote za medicinu. I nakon toga stimulirati studente za ostanak u Hrvatskoj, omogućiti im napredovanje u poslu, adekvatnu naknadu za odgovoran posao koji rade. Riješiti stambeno pitanje.

Ovo je samo jedan dio problematike. Ali je stanje kritično i potrebno je HITNO pristupiti rješavanju problema.

Mirjana Semenić Rutko dr.med. spec. ginekolog