Predrag Peđa Mišić, hrvatski heroj, vukovarski branitelj i zatočenik logora u Srijemskoj Mitrovici, vijećnik HKS-a u Gradskom vijeću grada Vukovara i predsjednik odbora za branitelje HKS-a GO Vukovar gostovao je u HRT-ovoj emisji “Nedjeljom u dva”. Kao vukovarski branitelj pravoslavne vjeroispovijesti i zatočenik logora Peđa se, gostujući u emisji Aleksanddra Stankovića, prisjetio ratnog puta i stradavanja, komentirao aktualne događaje, trenutno stanje u Vukovaru, položaj branitelja u društvu kao i svoje djelovanje unutar Hrvatske konzervativne stranke.
Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme njegove mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno tvrtki i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova, prisjetio se Predrag Mišić Peđa. Brat mu je na početku rata prešao na drugu stranu – k srpskom agresoru. Nije ga vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek. Kratko se čuo s njim 1996. i nikad više niti, kaže, ima potrebe. Nije htio da ga ekipa emisije “Nedjeljom u dva” potraži i spoji s njime.
S nekim odmakom nikad nije bilo mira u Borovu selu. Ondje su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će rata biti, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro, rekao je. Bio je zaposlen u privatnoj tvrtki, supruga je radila u Borovu 1989. Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nije razmišljao o tome tko je u koju crkvu išao. S time nisam imao ni tada ni sada problema, rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku rata. Njegova supruga i dijete također su bili u Vukovaru. Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala) bila do 18. studenoga s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor, rekao je.
Dan 18. studenoga 1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili Norvežanin iz Crvenog križa nas 182 popisao je na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Ondje smo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu, izjavio je Mišić. Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti. Ondje su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli. Kad su me 14. kolovoza 1992. vozili na razmjenu za Nemetin, umalo da nije bilo razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nismo razmijenjeni. Srećom, razmjena se ipak dogodila. Dugo je trebalo da se vratim u normalu, trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se iščupao, no neki nisu, objasnio je.
Godine 1997. između Božića i Nove godine vratio se u Vukovar i promašio kuću jer su sve bile srušene. Vraća se 15. siječnja 1998. kad mu počinje obnova kuće, a obitelj stiže za Božić te godine.
Govorio je i o Srđanu Milakoviću te Miloradu Pupovcu. Ljudi poput Srđana Milakovića (zamjenik gradonačelnika Vukovara) nas opterećuju. Loš je učenik Milorada Pupovca. Na izborima je dobio 7 posto glasova, dobio je glasove 420-430 ljudi. Da sad ja izađem na ulicu, dobio bih tri puta više, no nije to problem. On se ne brine za srpsku zajednicu, ne brine se za grad. Imamo gradonačelnika Ivana Penavu i dogradonalčelnika Marijana Pavličeka koji se brinu za dobrobit grada. Uvijek govore da su svi građani Vukovara. Milaković se samo brine za užu svojtu i tih 430 glasova, ako bismo izuzeli one koji dolaze iz Srbije, vjerojatno ne bi prošao. Problem je Ustavni zakon gdje je srpska nacionalna manjina jednakija od ostalih. U Ustavnom zakonu imate da su pred zakonom svi isti. Ispod tog pasusa stoji da oni imaju još nešto dodatno. Ako svi ljudi u Hrvatskoj proživljavaju tragediju ili besparicu ili žive idiličnim životom – svi će onda tako živjeti. Izdvajat se iz nečega, a upravo to oni rade, na razini Vukovara to radi Milaković, a na razini Hrvatske to radi Pupovac. Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku, smatra Mišić.
Dogradonačelnik Penava i njegovi zamjenici Pavliček i Ivana Mujkić razmišljaju u jednom smjeru – da bude svima dobro, imamo kočnicu Milakovića. Srpsko pitanje u Vukovaru uopće nije važno, dok imamo tu podjelu, ne možemo ići naprijed, rekao je Mišić. Mi želimo slati pozitivnu sliku Vukovara – ne želimo da nas se doživljava ovakvima ili onakvima. Vukovar je mjesto posebnog pijeteta. Ne želim da netko tko je dobio 430 glasova, tko zna odakle, da non-stop izvlači neke probleme. Moramo se baviti mladima, moramo se baviti pozitivom. Kad u tom smjeru budu išli – svi mi ćemo ostati bez problema, rekao je.
O stalnim zahtjevima za uvođenje ćirilice u Vukovar Mišić je rekao kako je u Vukovarsko-srijemskoj županiji samo 517 osobnih dokumenata izdanio je na ćirilici. Gdje su ostali? Zbog čega nam treba ćirilica ako je samo 517 osoba tražilo dokumente. Oni žive u Srbiji. Tražimo promjenu zakona. Sada će se napokon u Ministarstvu branitelja vidjeti što ćemo s time, izjavio je Mišić.
Znate li podatak da u Vukovaru 30% ljudi dobiva braniteljske mirovine. Obične mirovine dobiva 28% ljudi. Dakle, 58% ljudi je na mirovinama, kad dodamo 10-15% djece, dolazimo do toga da u Vukovaru ima 25% ljudi koji nešto mogu raditi. To je porazno. Znači, 20 godina nije se ili se malo radilo. Doista smo u problemu, ali će nam se brzo dogoditi to da će se pojaviti radna mjesta, ali neće imati tko raditi, smatra.
Mišić je govorio i o svojoj mirovini. Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion – idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina – evo do čega smo došli, rekao je Mišić. Najveća pogreška, prema mišljenju hrvatskih branitelja, bila je kad su nas tada gurnuli u mirovinu. Možda je ideja bila dobra – pustiti ljude, prošli su ratišta. Mislim da je trebalo malo stati na loptu. Ljudi koji su izgubili dijelove tijela, koji nisu mogli raditi, ali ljudi koji su imali 26 godina i bili sposobni mogli su raditi i pridonijeti te sada možda ne bi bili u ovim problemima. Svjestan sam da je to sada velik novac, mi smo imamo 55, 60 godina i ta priča sada više ne postoji, objasnio je Mišić.