Turizam ne može biti glavni ekonomski pravac

Završena sezona i sumirani rezultati, ostvareni u turističkom sektoru u 2017. godini,  izgledaju kao izgubljeni magarac na hrvatskom turističkom polju. Rezultati su tu i odlični su, ali razapeti između trenutnog neodrživog načina upravljanja, kao i zadovoljavanja potreba za radnom snagom u turističkom sektoru, te usporednog egzodusa stanovništva u strane zemlje. Kada bi se strateški  i sveobuhvatno pristupilo poteškoćama koje se manifestiraju uzročno- posljedično, magarac ne bi bio izgubljen. Zaustavljanje iseljavanja stanovištva jednim dijelom se može osigurati kroz kvalitetno provođenje turističke politike-  u smjeru pozicioniranja turizma kao generatora ostalih gospodarskih aktivnosti odnosno inicijalne poluge razvoja drugih ekonomskih djelatnosti. Takavim pristupom jača gospodarstvo u cjelini, a samim tim djeluje stimulirajuće na demografsku sliku te pridonosi ostanku stanovništva unutar granica pa je moguće kvalitetno reagirati na potrebe turističkog sektora.

Bernard Tomašević, predsjednik HKS-ovog Odbora za turizam, uputio je priopćenje medijima u povodu manifestacije “Dani hrvatskog turizma” rasvijetljavajući nekoliko temeljnih smjerova, u koje je potrebno intervenirati, kako bi se turizmu kao ekonomskom razvojnom pravcu doista pristupilo na održiv način.

Spominjanje turizma kao glavnog razvojnog pravca u ekonomiji potkrepljuje se činjenicama o pozitivnim karakteristikama turizma na lokalitete koji posljedično osjećaju gospodarski prosperitet. Takvu i slične teze smo imali priliku čuti posljednih dana prilikom održavanja manifestacije “Dani hrvatskog turizma” na kojima su sudjelovali gotovo svi predstavnici Vlade RH kao i hrvatske politike.

Kao daljnji razvojni ciljevi u sektoru turizma navedeni su povećanje broja gostiju, broja noćenja, povezivanje poljoprivrednog i turističkog resora kao i strane investicije. Prema navedenom, moglo bi se reći da Hrvatska strateški pristupa daljnjem razvoju turizma, očekujući budući godišnji prihod od desetak milijardi eura.

No, ovdje se lako oteti euforičnom dojmu veličanja ovog “sigurnog razvojnog ekonomskog puta” i postaviti nekoliko jednostavnih pitanja. Što ako se sveta krava prestane častiti pa u slučaju bilo kakvih nestabilnosti odluta u sigurnija skrovišta, a Republika Hrvatska ostane bez priljeva od desetak milijardi eura? Kako će to utjecati na njezino gospodarstvo? Koja je moguća brzina prilagodbe u prenamjeni gospodarskog funkcioniranja? Što će se pri tome dogoditi s postojećom, a ionako nedostatnom radnom snagom kao i tehnologijom?

Nameću se tako mnogobrojna pitanja budući da se radi o sektoru koji je izložen ranjivosti kako zbog geostrateškog položaja Republike Hrvatske, tako i utjecaja stranog kapitala, ali i nesuglasja poljoprivrede i turizma kojemu, nažalost, svjedočimo.

Konkretno, naš odnos prema turizmu se može okarakterizirati kao “Nizozemska bolest” čije posljedice već pomalo osjećamo. Kvalitetno i sveobuhvatno sagledavanje i provođenje turističke politike treba ići u smjeru pozicioniranja turizma kao generatora ostalih gospodarskih aktivnosti odnosno inicijalne poluge razvoja drugih ekonomskih djelatnosti. Jer dosadašnja praksa, kojom se gospodarski subjekti zadovoljavaju turističkim apetitima i ničim više osim toga, je opasna i klimava. S razlogom se pitamo koja je strategija RH u slučaju neželjenih događaja? Koliko je naša ekonomija fleksibilna i koliko je sposobna preorijentirati se na druge ekonomski profiabilne djelatnosti te biti neovisna o turizmu.

Tek onda kada statistički pokazatelji budu suprotni od postojećih, kada udio od turizma u BDP-u bude manji od udjela koje imaju njegove inducirane i indirektne ekonomske djelatnosti, tada će se i turizam prestati promatrati samo kroz prizmu kuhara i konobara.

Negativni učinci uvoza radne snage na hrvatski turizam

U srijedu, 30. studenoga 2016., u Zagrebu je održana konferencija pod nazivom  „A tko će raditi?! – Kako doći do nedostajućih radnika u graditeljstvu i turizmu?” na kojoj su ministar turizma Gari Cappelli, ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić, predstavnici HUP-a, graditeljstva i drugi poslovni subjekti govorili o temi povećanja kvote uvoza strane radne snage. Procjena turističkog sektora je da će samo turizmu iduće godine trebati oko 20 tisuća novih radnika.

Odbor za turizam HKS-a izražava zabrinutost što na navedenoj konferenciji nisu bili konzultirani znanstveni stručnjaci iz područja turizma, osobito iz prostornih aspekata turizma i nosivih kapaciteta same turističke destinacije iz razloga što brzopleto donošenje odluke o povećanju kvote može imati multiplicirajuće negativne učinke, kako na socio-demografske strukture domicilnog stanovništva, tako i na hrvatski turizam.

Naime,  privlačna snaga  turizma nije samo određeno područje, nego i ljudi koji u njemu generacijama žive i rade te kao takvi postavljaju granice „nedjeljivosti“ materijalne i nematerijalne kulturne baštine, osobito u smislu turističkog doživljaja domicilnog lokaliteta, tradicije, baštine, kulture, autohtonosti i sl.

Upravo to čini nas drukčijim od konkurencije, a trenutačnom strategijom masovnog turizma, kao i ovim novim najavama uvoza strane radne snage, sustavno se potkopava hrvatski turizam.

Pojednostavljeno, ishitrenim odlukama koje ne sagledavaju turizam kao cjelinu, a posebno ne paze na socio-demografske učinke, dolazi do štetnih postupaka na širu društvenu zajednicu i samu destinaciju. Možemo samo zamisliti kakve bi posljedice imala odluka  da na 100 do 1000 stanovnika, pogotovo na otočnim destinacijama, dolazi 500 do 1000 stranih radnika za potrebe hotelske industrije. Kako je Hrvatski turizam sve više masovni i cjelogodišnji, a manje sezonski, možemo očekivati i stacionarni status njihovih obitelji, žena i djece unutar domicila. Posljedice su strahovita izmjena demografske strukture stanovništva, osobito uz trend povećanja iseljavanja mladih s tih prostora, te na kraju  gubitak kulturnog identiteta!

Hotelska industrija je pretežito u stranom vlasništvu, njihov proizvodni asortiman također (strani uvoz), supermarketi na područjima turističkih destinacija u stranom su vlasništvu, ceste koje vode do destinacija su u konzorciju stranih vlasnika (banaka), gorivo odnosno naftna industrija također su u stranom vlasništvu. Ako se donese odluka da nam i stranci rade unutar turističkog sektora, možemo se jedino zapitati što će ostati hrvatskog turizma!

Uloga turizma nije samo povećanje materijalnih mogućnosti i proračunskih prihoda, nego i povećanje kvalitete života domicilnog stanovništva. Stoga bi se ministar turizma Gari Cappelli prije donošenja konačne odluke o povećanju kvota za uvoznu radnu snagu trebao stručno i znanstveno konzultirati te cjelovitije sagledavati sliku hrvatskog turizma kako svojim budućim odlukama ne bi pogodovao samo potrebama hotelske industrije. Također, trebalo bi voditi računa i o domicilnom stanovništvu kako bi se izbjegle moguće konfliktne situacije na relaciji stanovništvo – strani radnici, kao i postupni potpuni nestanak domaće strukture s domicilnog područja.

Takve neoprezne odluke već su na svojoj koži iskusile druge turističke   destinacije poput Egipta, Cipra, Malte, Albanije i Španjolske.

Rješenje je zapošljavanje 40.000 turističkih djelatnika evidentiranih na zavodu za zapošljavanje. A odgovor na pitanje zašto ne žele raditi na domaćem tržištu, trebaju dati hrvatske institucije koje im trebaju osigurati kvalitetnije uvjete rada. To uključuje rješavanje sljedećih pitanja: niske plaće (ekstra profiti hotela), loši uvjeti boravka (po 10 u jednoj sobici, apartmanu), enormne satnice rada (često neplaćene, visoke temperature, iscrpljenost), nekvalitetna prehrana (sami si osiguravaju prehranu, često između smjenskog rada, neljudski), higijena i održavanje radne odjeće (sami si peru radnu odjeću, često ručno nad sudoperom, pogotovo oskudna rezervna odjeća, a trosmjenski rad onemogućuje pravilno i često održavanje istog).

S toga ne stoji da nemamo dostatni radni kapacitet unutar Hrvatske zbog kojeg bi sada brzopleto trebalo pribjegavati uvozu radne snage. Potrebno je pragmatičnije pristupiti navedenim problemima kako bi se zaposlili domaći radni kapaciteti. Koristi bi bile mnogostruke.

Predsjednik odbora za turizam HKS-a
Bernard Tomašević, struč. spec. oec.

Kome je u interesu profesionalizacija predsjednika vijeća gradske četvrti?

Predsjednik Odbora za ekonomsku politiku GO HKS-a Grada Zagreba Bernard Tomašević, mag. oec,  uputio je u utorak, 22. studenoga 2016. priopćenje  medijima u povodu  izglasavanja prijedloga zakona o profesionalizaciji radnoga mjesta „predsjednik vijeća gradskih četvrti“ Grada Zagreba, koje će biti na dnevnome redu u Gradskoj skupštini krajem mjeseca studenoga 2016. Priopćenje pod naslovom “Kome je u interesu profesionalizacija dužnosti predsjednika vijeća gradske četvrti?” donosimo u cijelosti:

Kome je u interesu profesionalizacija dužnosti predsjednika vijeća gradske četvrti?

Nakana da se krajem mjeseca studenoga u Gradskoj skupštini glasuje o prijedlogu zakona o profesionalizaciji radnoga mjesta „predsjednika vijeća gradske četvrti“ otvara neke kontroverze i određena pitanja.

U prvom redu zanima nas koja je namjera predlagatelja i radi li se sve to doista iz plemenitih razloga i usmjerenosti ka decentralizaciji u sustavu funkcioniranja Gradskog poglavarstva?

Naime, predsjednik vijeća gradske četvrti koji je dosada imao plaću u iznosu od 4000 kuna neto, novim pravilnikom imao bi od 10.000 – 15.000 kuna neto. Pored toga, zakonom bi se utvrdio i određeni iznos proračuna gradske četvrti, ovisno o procjenama važnosti same četvrti, broju stanovnika i slično. Vijeće gradske četvrti samostalno bi upravljalo, donosilo planove razvoja, otvaralo natječaje, biralo izvođače, donosilo odluke,  a sve navedeno potpisao bi i odgovarao budući ‘profesionalac’  „Predsjednik vijeća gradske četvrti“.

Na prvi pogled sve gore navedeno izgleda logično, etično i usmjereno ka određenom obliku decentralizacije sustava upravljanja Gradskog poglavarstva grada Zagreba. Međutim, treba podsjetiti na napise u pojedinim medijima kao i na prigovore i upozorenja određenih gradskih zastupnika koji su ukazivali na sljedeće: Vijeća gradskih četvrti nisu pravni subjekti jer po zakonu nemaju svoj OIB, pečat i sl., te kao takvi ne mogu donositi, voditi i samostalno upravljati razvojnom politikom. Ona imaju samo savjetodavnu ulogu, a poslovni savjetnici iz struktura Grada Zagreba i gradskoga poglavarstva (su)kreiraju navedenu razvojnu politiku iz razloga što je Grad Zagreb pravni subjekt.

Interesantno bi bilo vidjeti kako bi to izgledalo na primjerima „malih komunalnih radova“ za potrebe „Gradskih četvrti“. Tko otvara i daje ponude za javne natječaje te tko to redovito dobiva poslove, odnosno pobjeđuje na njima? Drugim riječima, kroz male komunalne akcije pretaču se sredstva iz proračuna u gradske tvrtke koje same izrađuju projektnu dokumentaciju i rade troškovnike bez mogućnosti prikupljanja ponuda po javnom natječaju.

Nadamo se da se ovdje radi o dobrim namjerama i da je na djelu funkcioniranje po pravilima otvorenog „slobodnog tržišta“ gdje svi imaju jednaku priliku, kako privatni tako i javni izvođači sudjelovanja u tržišnoj utakmici. Nadamo se također da se ovdje ne radi o uvođenju monopolističkog sustava gdje novčana sredstva cirkuliraju unutar iste (Holding) institucije pod izgovorom osiguranja poslova svojim djelatnicima uz zanemarivanje sudbine tisuća malih poduzetnika (mogućih izvođača) koji grcaju pod težinom rata kredita i svakodnevno proživljavaju noće more. Noćne more kako prehraniti svoje obitelji i kako osigurati egzistenciju svoji djelatnika radi vlasničke odgovornost prema njima.

Ovdje treba naglasiti činjenicu da monopol zanemaruje učinkovitost (troškovnu i tehnološku) koja se, posljedično, odražava na cijenama ponuđenih (Holding) usluga koje na kraju plaćaju krajnji korisnici tj. građani Grada Zagreba. Zbog toga postavljamo pitanje čemu onda i koja je svrha profesionalizacije radnoga mjesta i povećanje plaće „predsjednika vijeća gradske četvrti“?

Vladine reforme: Sve je isto, isto ništa nije

Iz jučerašnje konferencije za novinstvo Vlade RH (28.04.2016.), sazvane radi predstavljanja programa reformi državne i javne uprave, kao i reformi institucija koje će posljedično imati pozitivne utjecaja na gospodarske prilike, mogu se determinirati 4 glavna reformska područja:

I.      Makro ekonomska stabilnost i fiskalna održivost,
II.    Lakši uvjeti poslovanja i bolja investicijska klima,
III.   Veća učinkovitost i transparentnost javnog sektora,
IV.   Bolje obrazovanje za tržište rada.

Nadalje, u svojoj strukturi reformi predstavljene su i kategorije promjena koja obuhvaćaju 18 podpodručja u gospodarstvu RH, ali i specificirana dva glavna cilja takvih reformskih strukturnih politika u 2016. i 2017. oblika:

1)    Povećanje održivosti duga opće države
2)    Promicanje rasta i zapošljavanja u hrvatskom gospodarstvu

Na prvi pogled nije jasno da li takve reforme se odnose na Republiku Hrvatsku ili Švicarsku Konfederaciju. Razlog tomu je da kvalitetnije sagledavanje navedenih reformi, pojednostavljeno govoreći, možemo i slikovitije prikazati kako bi bile jasnije izrečene ove tvrdnje.

Republika Hrvatska, njeno gospodarstvo, javnu upravu, institucije i druge strukturne kategorije, možemo zamisliti kao nježno bonsai japansko drvo. Drvo kojemu je potrebno puno njege i održavanja kako bi preživjelo u određenom prostoru. RH bonsai drvo činjeničnom situacijom raste na erodiranom tlu, gotovo nestalog humusa u kojem se njegovo korijenje nezaustavljivo suši i iscrpljuje. Time se onemogućuje dotok hrane, minerala i drugih kvalitativnih vrijednosti potrebnih za održavanje i opstanak života. Isto tako je u tvrdom zagrljaju bršljana koji se širi i time guši njegov rast, razvoj uz pomoć ostalih nametnika i parazita. A koji postojano i sistematično nagrizaju deblo našeg RH bonsai drveta.

Predstavljene reforme su gdje Vlada RH malim škaricama smireno, polako i samozadovoljno kao Japanac u nirvani obrezuju vrške krošnje elegantnim pokretima  zanemarujući pri tom osnovni egzistencijalni problem. Problem erodirajućeg tla, nedostatnog humusa, bršljena, nametnika i parazita koji svojim djelovanjem isušuju bonsai RH krošnju a time i cijelo drvo. Drvo spremno za nestanak, ako se ne poduzmu, u ovom slučaju, korjenite promjene.

Referirajući se na početak teksta, takve reforme bile bi sasvim u redu da nema navedenih problema, odnosno da je situacija u obliku stabilne, uređene države ili već navedene Švicarske Konfederacije. Međutim u našem slučaju stanje nije niti približno takvome da bi navedene reforme bile dostatne i sveobuhvatne kako bi se pravovremeno izbjegle neželjene posljedice. Lijek bolesniku treba odmah, a ne uz vremenski odmak koristeći pri tom sasvim neodgovarajući lijek.

No, hajdemo malo ozbiljnije pristupiti navedenim reformama. Vrlo dobro se zna i svima je jasno da su glavni problemi i uzroci dijagnosticiranog negativnog stanja reformski ostali netaknuti. Problematiku RH uvijek sagledavamo kao „Izazovi vs. Odgovori“.

A.    Visoki javni dug države
B.    Visoka nezaposlenost
C.    Visoki porezi
D.    Neutralan rast stope BDP

Erodirajuće tlo i humus metaforički su navedeni kao investicije. One su pogonsko gorivo svakog gospodarstva. Investicije su uvijek u korelacijskom odnosu sa poreznom (čitaj fiskalnom) politikom, a gdje su u reformskom slučaju Vlade RH ostali netaknuti, odnosno nepromijenjeni. Manje porezno opterećenje veće investicije i ulaganja. Decidiranije, PDV, porez na dobit, porez na osobni dohodak, trošarine i sl. kao glavne otegotne kategorije, ostale su iste. Uz promjenu gdje se u reformi navodi da će se uvesti dodatno porezno opterećenje na nekretnine. Je li to razlog više za kupovanje i investicijsko ulaganje u tržišta nekretnina RH? Takvo što svakako nije rješenje problema za (točka C pod Izazovima vs. Odgovorima). Mogli bismo kazati – upravno suprotno.

Također pritom se ne vidi kako će takva destimulirajuća fiskalna politika pridonijeti jednom od dvaju glavnih navedenih ciljeva pod točkom (2);

1)    Povećanje održivosti duga opće države
2)    Promicanje rasta i zapošljavanja u hrvatskom gospodarstvu

Naziv „održivost duga opće države“ nije stimulativan niti reformski. Svrsishodnije bi bilo da je naziv „Smanjene duga opće države“ jer to bi bilo značenje konkretnih reformi i iz toga razloga su prvenstveno dobili mandat za tako nešto, (točka A pod Izazovima vs. Odgovorim). U svojoj reformi navodi se smanjenje duga sa 86,7 posto na 80 posto u trajanju cijelog  četverogodišnjeg mandata, odnosno za razdoblje od 2016. – 2019. Međutim ionako je zadnja godina uvijek i izborna pa je fokus na izbornoj strategiji u kojoj se ne poduzimaju nikakve konkretne mjere i sl.

Pritom treba uzeti u obzir da svi ostali faktori ostanu nepromijenjeni u odnosu na planiranja „održivosti općeg duga države“. Konkretno RH zaduženost u euro valuti je 75 posto, gdje pod možebitnim utjecajem globalnih prilika ili neprilika deprecijacija kune, aprecijacija eura direktno mijenja cijelu priču kroz povećanje općeg duga RH. Također je upitno navedena održivost općeg duga države iz razloga gdje se navodi povećanje BDP 2016. – 2019. od 2 posto – 2,5 posto. Kamate na glavnicu iznose 12 milijardi kuna godišnjih proračunskih izdataka ili barem 3,5 postotnih poena rasta realnog (umanjenog za inflaciju) BDP godišnje. A gdje je tu još pitanje dugoročne održive referente kamatne stope? Gdje pri njezinoj promjeni poskupljuje kapital, cijena novca kao glavno sredstvo strategije „re-zaduživanje“ RH. Kako bi se kratkoročne kamate (stari dug) zamijenile dugoročnijim (novo zaduživanje) uz smanjene cijene kapitala. Koja je glavna strategija tkz. smanjivanja ukupnog duga države od strane ministarstva financija RH?

Kada navedenome pridodamo nedostatak investicija, smanjenje osobne potrošnje iz već rečenih razloga visokih poreza svakako je neodgovarajući odgovor pod točka D pod Izazovima vs. Odgovorima).
Ima li potrebe uopće spominjati, usred svega gore izrečenog, ponudu rješenja od strane Vlade RH u obliku reformi, odnosno problematike pod točkom B „Izazovi vs. Odgovori“. Nema, jer takvo što niti ne postoji ili preciznije pod ovakvim uvjetima reformi ne može se takvo što uzeti za ozbiljan pristup u smislu razmatranja povećanja zaposlenosti. (Više vidjeti pod naslovom Kozmetički proračun vlade RH).

Što se tiče bršljana, raznih nametnika i parazita na našem bonsai RH drvetu koji neumoljivo sišu, cijede i uništavaju deblo samog drveta spadaju pod kategoriju rashodovne strane državnog proračuna. U reformnim stavkama ne navode se konkretno smanjena kategorija tih stavaka. Ili preciznije, uglavnom se navodi ukidanje dviju agencija koje se spajaju u jednu i tako dalje. Ne vidi se je li to samo promjena imena i fizičkog položaja agencija ili i u to spada konkretna racionalizacija poslovanja. O tome se govori kod možebitnih smanjena strukturnih stavaka. Primjerice:

–    Pristupiti će se izradi
–    Donijet će se smjernice
–    Izraditi će se akcijski plan

Zapravo, kaže se nešto, ali u biti ništa. Prave reforme bi trebale sadržavati sadašnje vrijeme (prezent), a ne buduće reformske pripreme (futur I), za buduće namjene (futur II).
Nadalje, navodi se povećanje sredstava za istraživanje i razvoj unutar RH gdje se mora priznati navedeno kao izrazito bitnu kategoriju za rast, razvoj gospodarstva. Međutim, stavke “financiranje”  navode se kroz fondove EU namijenjene za takve prilike. Može se reći da sredstva nisu osigurana, nego „snađi se druže“ u beskrajnim hodnicima Bruxelleske fondovske birokracije.
Tako bismo mogli proći kroz svih 126 stranica reformi od strane Vlade RH, ali koliko to stvarno ima smisla. Jer svakako bismo na kraju završili stihovima   pjesme „Sve je isto, isto ništa nije“ ali samo obrnutog slijeda. Gdje se kroz reforme želi prikazati promjene odnosno „Isto ništa nije“, međutim kvalitetnijim sagledavanjem ipak zaključuje se „Sve je isto“. Toliko o navodnim ozbiljnim reformama.

struč. spec. oec. Bernard Tomašević

Održana tribina ”Političko i socio-ekonomski aspekti konzervativizma”

U stranačkim prostorijama Hrvatske konzervativne stranke u srijedu, 30. ožujka 2016., održana je druga po redu tribina u ciklusu “Konzervativizam” pod nazivom ”Političko i socio- ekonomski aspekti konzervativizma”. Predavanje je održao ekonomski analitičar HKS-a i član Izvršnog odbora GO HKS-a Grada Zagreba Bernard Tomašević, struč. spec. oec.

FOTO GALERIJA:

Tribina

Govoreći o konzervativizmu, koji zauzima središnji prostor između druga dva dominirajuća svjetonazora u koje se ljudi danas svrstavaju, socijalizma i liberalizma, Tomašević je naglasio kako je riječ o svjetonazoru koji želi očuvati evolucijski tijek razvoja čovječanstva i društva, očuvati pozitivne stečevine i kulturne vrijednosti u okviru nacionalne države. Današnje aspekte konzervativizma – sociološki, politički i (makro)ekonomski, pri čemu se sociološki dijeli na makroaspekte – religiju, kulturni identitet, narod, institucije i državu te mikroaspekte – obitelj, obrazovanje, klasu, stratifikaciju, nejednakost, rad i ekonomski život. Druga dva spomenuta svjetonazora „lijeva alijansa“ i liberalizam pokušavaju ”negirati” ili sustavno izmijeniti, rekao je Tomašević.

Drugim riječima, sve te spomenute temeljne društvene vrijednosti, odnosno preduvjete koji su nužni za kapitalizaciju pragmatičnih životnih pitanja i namirenje primarnih i sekundarnih ljudskih potreba, objedinjenih u „organsko društvo“, moderni „socijalizam“ i radikalni internacionalizam pokušavaju negirati, rekao je Tomašević navodeći brojne primjere:

Pokušaji negiranja institucija i naroda

„Današnji socijalisti su radikalni internacionalisti, ne vole državu. Kada se za predsjednicu Republike Hrvatske kaže da je ‘šaka jada’, obezvrjeđuje se institut predsjednika Republike. Ne treba se slagati s aktualnim predsjednikom ili predsjednicom, ali se mora iskazivati određeno poštovanje. Isti slučaj bio je i s izjavama da na Ustavnom sudu sjede ‘trolovi’ koji nemaju funkcije, a radi se o najvišem pravnom tijelu jedne države. Kažu da bi se Ustavni sud trebao raspustiti i ukoliko imamo problema oko toga da se javimo sudu u Strasbourgu“, rekao je Tomašević dodajući kako su to pokušaji negiranja institucija, pa tako i naroda, a negirajući narod negiraju i kulturni identitet.

Nasuprot „organskom društvu“, danas se naginje prisilnom vraćanju na staro i stvaranju radikalne jednakosti u tzv. „mehaničko društvo“ karakteristično za rane civilizacije, koje sprječava razvoj individualnosti tj. specifičnih obilježja pojedinca koja mu omogućavaju participiranje u današnjem modernom „organskom društvu“ u kojem pojedinac temeljem stratifikacijske pozicioniranosti sudjeluje u modernom radu i ekonomskom životu. Na taj način današnji socijalisti ne samo da negiraju evolucijski tijek, nego i društvene klase i prirodnu nejednakost, ovisno o funkciji koju u društvu obavlja određeni pojedinac. Problem je što taj proces nametanja prisilne jednakosti i ukidanja klasa koji je započeo Francuskom revolucijom, a nastavio se „diktaturom proletarijata“, završava u „jednakosti na nuli“ što znači i anuliranje gospodarske dinamike države i društva. Dakle, završava u anuliranju organskog društva i povratku u mehaničko društvo čemu je danas dobar primjer model Sjeverne Koreje, gdje vlada apsolutna jednakost s jednim poglavicom, odnosno totalitarnim predsjednikom.

Dodirne točke konzervativizma i liberalizma

Za razliku od socijalizma, konzervativizam ima nekoliko dodirnih točaka s liberalizmom kojemu su pozitivne strane to što traži promjene, manje poreze, slobodu pojedinca i zagovara slobodno tržište. „Konzervativci su u borbi s njima. I oni žele promjene, ali traže da se prije toga ispita svaka stavka i poštuje mudrost te evolucijska prošlost predaka. Oni su za oprezne promjene, jer nije svaka promjena dobra“, rekao je Tomašević navevši kao primjer današnje zahtjeve liberala za izjednačavanjem istospolnog i heteroseksualnog braka kao i agresivan odnos prema vjernicima i religiji.

Govoreći o političkom aspektu konzervativizma, Tomašević je rekao da se on u kratkim crtama, temelji na slobodi i zaštiti pojedinca, razvoju individualnih obilježja, privatnom vlasništvu, odnosno zaštiti osnovnih kategorija koje pretpostavljaju prosperitetno društvo. „Određeni ekonomski razvojni model ili gospodarski sustav neće funkcionirati sam od sebe. Potreban je politički aspekt koji će ga omogućiti“, rekao je Tomašević.

Kao i liberalima, slobodno tržište je konzervativcima jako bitna stvar, a na slobodnom tržištu možemo sudjelovati samo s privatnim vlasništvom. Marginalne vrijednosti su dodatne ili ekstra vrijednosti koje su uvjetovane ulaganjem u razvoj, ljudske resurse i iskorištavanje prirodnih resursa, rekao je Tomašević govoreći o makroekonomskim aspektima ekonomije. Alternativa slobodnom tržištu je neslobodno tržište. To je monopolističko tržište na kojem igra samo jedan igrač ili oligopol u vidu kartela. Poznajemo tri vrste monopola: prirodni – u njega se ubrajaju dobra koja se ne mogu supstituirati, npr. Jadransko more, šume, vode i sl., privremeni – npr. netko je trenutno na vrhu, ali je svjestan da ako ne pruži maksimalno od sebe tu neće ostati, za što je Tomašević naveo primjer Microsofta i Billa Gatesa, te trajni monopol – državne tvrtke gdje država kao vlasnik ili većinski upravljač ne dopušta ulazak konkurentima na tržište zbog zaštite nacionalnih interesa. Problem je što trajni monopolisti ne proizvode učinkovito, slabo troškovno upravljaju, zapostavljaju ulaganja u nove tehnologije, ljudske potencijale i sl. „Negativni utjecaj na gospodarstvo i investicije imaju fiskalna politika u vidu porezne presije te tranzicijsko nasljeđe, u medijima poznatijem kao ‘kupovanje socijalnog mira'”, rekao je Tomašević.

Država kao regulator tržišne utakmice

Zapostavljanje temeljna četiri kotača svakog gospodarskog razvoja: prirodnih resursa, ljudskog potencijala, tehnologije i kapitala dovodi do zaostalosti u slobodnom tržišnom natjecanju, a indikator takve zaostalosti često je bruto domaći proizvod (BDP).

„Do čega dovode viši porezi? Manje trošimo, manja je (BDP)potrošnja, strane investicije ne dolaze, te dolazi do pada (BDP)investicija, kratkoročno se povećava (BDP)državna potrošnja, a ona se namiruje iz proračuna putem poreza i zaduživanja. Slijedom toga pada i izvoz roba i usluga jer državna potrošnja je usmjerena na neučinkovito trošenje sredstava odnosno na neproduktivne gospodarske elemente. To nas upućuje na to da glavna uloga države nije primarno upravljanje poduzećima, nego državnim institucijama tj., reguliranje tržišne utakmice“, zaključio je Tomašević dodajući kako u današnjim državnim tvrtkama na kraju dobit dijele menadžeri u obliku visokih plaća, dobrih automobila i inih beneficija, a tržišne promašaje (troškove) namirujemo svi mi (porezima) putem državnog proračuna.

Bernard Tomašević: Kozmetički proračun

U analizi proračuna hrvatske Vlade za 2016. HKS-ov ekonomski analitičar mag. oec. Bernard Tomašević objašnjava zašto ovaj proračun nije reformski te zašto u bližoj budućnosti možemo očekivati njegov rebalans.

Kratkim sumiranjem predstavljenog proračuna Vlade RH za 2016. godinu uočava se sljedeće: prihodi 114,9 ml. kuna, rashodi 122,4 ml. kuna, odnosno deficit od -2,2 posto neto proračunskih prihoda. Nadalje, prihodovna strana bazira se na projiciranom rastu dviju sastavnice BDP-a, tj. povećanje „Osobne potrošnje“ odnosno porezi od PDV-a rastom od 2 posto kao i porezi na dohodak rastom također od 2 posto. Isto tako očekuje se rast izvoza roba i usluga odnosno povećanje „Neto izvoza“.

Takvim projiciranim državnim proračunom Vlade RH, a osobito u korelaciji s proračunom za 2015., ne može se i uz najbolju volju zaključiti da je navedeni proračun uistinu reformski. Proračun je kozmetičke prirode gdje se nastavlja praksa i provođenje dosadašnje gospodarske politike kupovanja socijalnog mira uzrokovanim tranzicijskim naslijeđem.

Iz ovakvog proračuna ne vide se, između ostalog, naznake mogućih smanjenja poreznih opterećenja, koja su nužna kako bi se omogućile nove investicije. Isto tako ne vide se strukturne promjene unutar same rashodovne strane kako bi se omogućilo smanjenje stavke BDP „Državna potrošnja“. Nasuprot tomu još uvijek je princip funkcioniranja oduzimanja i davanja odnosno preraspodjela financijskih sredstava unutar ustaljenih stavki i kategorija od strane proračunskih rashoda.

Repriza pristupa “komu uzeti a komu dati”

Trenutna globalna situacija je takva kao i međunarodno konkurentsko okruženje da pitanja tipa „komu uzeti“ a „komu dati“ unutar proračunskih kategorija više nije moguć niti ispravan pristup. Jer fiskalnom presijom dostigao se određeni maksimum kao i razvoj baziran na tuđoj štednji (posudbom novaca, javni dug 86,8 posto BDP-a) više nije realan, recimo potpuno iscrpljen. Takvim provođenjem socijalne politike „komu dati“ racionalniji pristup bio bi kroz postavljanje pitanja što dati, od kuda i zašto dati. Kroz projekcije proračunskih rashodovnih stavki za 2016. vidi se još uvijek da se više troši nego zarađuje. Kada bi u mikro pogledu kućanstvo tako funkcioniralo svakako nije izgledna perspektivna budućnost.
Posebno zabrinjava projekcija prihodovne strane za 2016. gdje se deficit od 2,2 posto namjerava anulirati kroz rast BDP-a od dva posto na godišnjoj razini.

Znajući da RH ostvaruje gospodarski rast na valovima rasta EU a ne temeljen na učinkovitom provođenju svoje monetarne i fiskalne politike takvo što može biti upitno. EU gospodarstvo posebno je vezano za globalno gospodarstvo gdje svoj rast zahvaljuje kineskom i inim velikim gospodarstvima, a najava pada BDP-a od strane Kine svakako nije ohrabrujuća. Uzrokovan pad gašenjem pojedinih cijelih gospodarskih industrijskih grana. Pogotovo zatim kada „Europska središnja banka“ poteže očajnički potez smanjenja referentne godišnje kamatne stope na nula posto, u namjeri povećanja osobne potrošnje i investicija. U već prijašnjoj kombinaciji s tiskanjem novca na mjesečnoj razini od 60 milijardi eura koja očito nije urodila plodom. Takvim činom dovodi se u opasnost takozvane „Zamke likvidnosti“ i praktično iskorištava zadnja linija obrane u pogledu mogućih instrumenata monetarne politike.

Bivša oporba nepripremljena došla na vlast

Percipirajući geopolitičke činjenice možemo projiciranim prihodovnim proračunom RH za 2016., očekivati u bliskoj budućnosti rebalans navedenog proračuna. Pojednostavljeno ponovno zaduživanje. Nisu jasne niti optimistične projekcije prihodovne stavke od povećanja „Osobne potrošnje“ kada uz ovako zadani kućni budžet uz dosadašnje velike poreze (PDV, Porez na dohodak), ostaje oskudni diskrecijski dohodak. Ono što ostane poslije namirenih životnih troškova obično zdravo razumski ide na štednju za crne dane, ako uopće  nešto i ostane.

Povećanje osobne potrošnje vlada bazira na povećanju investicija a isti porezi, prirezi, nameti, davanja odnosno dosljednost dosadašnjih politika prijašnjih vlada ne mijenja cijelu priču na novo stanje. Dapače ovakva socijalna politika vodi ka padu triju stavaka BDP-a (osobna potrošnja, bruto domaće privatne investicije, neto izvoz) a vodi prema povećanju preostale stavke BDP-a „Državna potrošnja“. Naravno državna potrošnja se financira iz poreza i zaduživanja. Osobito je negativna konotacija kada se takva „Državna potrošnja“ troši neučinkovito, odnosno u obliku „transfernih davanja“ (neproduktivne skupine, nezaposleni, mirovine, udruge, kamate na glavnicu), a ne na kapitalna i komplementarna dobra.

Rezime cijele priče je takav da bi prijašnja Vlada (a takav plan je i sličan u projekciji za 2016., od strane prijašnje Vlade) donijela isti ovakav proračun kakav je donijela nova Vlada, pa se ne vidi svrha političke promjene Vlade kada ionako na gospodarskom planu ostaje sve konzistentno, odnosno nepromijenjeno. Isprika  nove vlade da je bilo malo vremena kod donošenje proračuna ne stoji, jer na vlast se dolazi s već konkretnim strateškim odrednicama koje samo treba primijeniti. Očito je da u četverogodišnjoj oporbi domaća zadaća nije adekvatno napravljena.

mag. oec. Bernard Tomašević