Prema različitim izvorima, izvan Republike Hrvatske živi od dva do tri i pol milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Najviše ih ima u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta: SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Naravno, ne treba zaboraviti ni brojnu hrvatsku dijasporu u Čileu, Argentini i drugim zemljama. U svim tim državama uživaju ugled marljivih i sposobnih ljudi. Međutim, malo detaljnije istraživanje pokazuje da su hrvatski iseljenici u tim zemljama, posebice druga i treća generacija, postigli i zavidne rezultate i zauzimaju visoke položaje u politici, poslovnom svijetu, znanosti, prosvjeti, umjetnosti, sportu, medijima itd. Nažalost, Hrvatska do danas nije ni približno iskoristila iskrenu i dobru volju velikog broja tih ljudi da svoje znanje, iskustvo, poznanstvo pa i kapital, stave na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi u njezinoj preobrazbi iz neefikasne marksističke planske privrede u napredno i moderno tržišno gospodarstvo.

U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu većina iseljenika, koja se ne želi vratiti za stalno u domovinu, može nastaviti živjeti u zemljama u kojima se nalaze te istovremeno kroz razna udruženja, brza i jeftina putovanja, internet i drugu suvremenu komunikaciju, česte posjete i na druge načine aktivno sudjelovati u političkom, gospodarskom, znanstvenom i kulturnom životu svoje domovine.

Na nedavnom kongresu indijskih iseljenika u New Delhiju, na kojem su uz predsjednika države, premijera i druge članove Vlade sudjelovali i predstavnici najvećih indijskih poduzeća, glavna tema nije bila koliko će novca indijski iseljenici uložiti u Indiju, nego koliko su oni bogati u znanju i iskustvima koja su danas potrebna Indiji. Mnogi ideološki protivnici većeg angažiranja hrvatskog iseljeništva u demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske trebali bi se zapitati kako to da dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Indija i Kina (o kojoj ću nešto više reći u nastavku ove raščlambe), koje broje više od jedne milijarde stanovnika, sustavno razvijaju i održavaju veze i odnose sa svojim iseljeništvom, dok Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz višegodišnje teške populacijske i gospodarske krize.

Hrvatsko je iseljeništvo dalo veliki doprinos u prikupljanju sredstava za obranu Hrvatske od velikosrpskog agresora. Ništa manje bitna nije bila ni uloga hrvatskih iseljenika u borbi za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kao primjer navodim prosvjed oko četrdeset tisuća hrvatskih iseljenika pred australskim Parlamentom u listopadu 1990. (drugi po brojnosti građanski prosvjed u povijesti Australije), koji su zahtijevali da australska Vlada službeno prizna državnu samostalnost Republike Hrvatske. Prema izjavi Hugha Whitea, savjetnika za vanjsku politiku tadašnjeg australskog premijera Boba Hawkea, Australija je poslije tog prosvjeda bila spremna priznati Hrvatsku. No, odustala je nakon konzultacija s Njemačkom, koja je izrazila bojazan da bi preuranjeno australsko priznanje Hrvatske pokvarilo njemačko lobiranje da Hrvatsku zajednički priznaju sve članice Europske zajednice, što se i dogodilo kasnije, 15. siječnja 1992. godine. Zahvaljujući lobiranju hrvatskih iseljenika, dan kasnije, zbog razlike u vremenu, i Australija je priznala Hrvatsku.

Potpuno pogrešna ideološka percepcija hrvatskog iseljeništva uzrok je dugogodišnjeg zastoja u interakciji između domovinske i iseljene Hrvatske

Nakon obrane Hrvatske od vanjskog agresora i njezina međunarodnog priznanja, u hrvatskom je iseljeništvu zavladao velik entuzijazam za stalnim povratkom u domovinu. U tomu su prednjačili mladi i obrazovani iseljenici rođeni izvan Hrvatske, koji su već 1990. i 1991. u većem broju došli u Hrvatsku i dali svoj nemali prilog ne samo kao branitelji, nego i kao PR djelatnici u kontaktu s medijskim izvjestiteljima iz cijelog svijeta. Sjetimo se samo izuzetno pozitivnog imidža Hrvatske kao žrtve agresije iz tog vremena, koji se nije pojavio sam od sebe. Nažalost, poslije rata, kad je trebalo započeti s izgradnjom državnih institucija koje bi bile zadužene za osmišljavanje i sustavno provođenje državne politike prema iseljeništvu, pokazalo se, kao i u drugim područjima, da za to nije bilo ni dovoljno znanja, a ni dovoljno volje.

Dodatan problem u formuliranju korisnog institucionalnog povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske predstavljalo je i nadalje ideološki zaslijepljeno mišljenje jednog dijela hrvatske javnosti kako bi Republici Hrvatskoj štetilo da se poveže s iseljeništvom, u kojem dominiraju nazadne i ekstremno desničarske skupine, koje Hrvatsku žele vratiti u prošlost. Naravno, to je bilo sasvim pogrešno predstavljanje hrvatskog iseljeništva. Treba reći da su u stvaranju negativnog, netočnog i za Hrvatsku štetnog mišljenja o hrvatskom iseljeništvu bitnu ulogu odigrali i pojedini hrvatski mediji, koji su javnost hranili jedino negativnim, iako ponekad i opravdanim, pričama o pojedincima koji su svoj povratak u Hrvatsku iskoristili isključivo za svoj probitak. Nažalost, bilo je to jednostrano i neuravnoteženo prikazivanje iseljeništva i svih povratnika, koje je dovelo do razočaranja među brojnim Hrvatima izvan domovine. Oni su u više navrata opravdano i s indignacijom odbacivali tu potpuno neutemeljenu stigmatizaciju. Naposljetku, kako su drukčije i mogli reagirati utjecajni i u svojim sredinama visoko cijenjeni poduzetnici, stručnjaci, akademici, novinari, umjetnici, sportaši itd., koje je Hrvatska tada trebala jednako toliko koliko ih treba i danas? Mnogim je iseljenicima bilo teško shvatiti zašto ih domovina odbacuje u trenucima kad joj je i dalje potrebna pomoć te zašto je Hrvatska spremna platiti strancima visoke iznose za savjete koje bi besplatno mogla dobiti od svojih iseljenika – svjetski priznatih stručnjaka.

Kad se o ulozi hrvatskih iseljenika i povratnika u prvih deset godina hrvatske države u budućnosti bude pisalo objektivno i na temelju znanstvenog istraživanja, na vidjelo će izići prava i stvarna slika pozitivne uloge iseljenika i povratnika u povijesnim trenucima stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske. U jednom ovako kratkom tekstu nemoguće je predočiti sve što su deseci tisuća samozatajnih hrvatskih iseljenika samoinicijativno učinili za Hrvatsku na svim poljima, i to u vrijeme kad joj je bilo najteže. To će morati učiniti naše akademske i znanstvene institucije, kao što se to čini i u drugim državama s brojnom dijasporom. Treba također reći i to da je u Hrvatskoj bilo onih koji su se povratku većeg broja hrvatskih iseljenika protivili i zbog straha da bi poduzetnici iz iseljeništva, educirani i uspješni u demokratskom svijetu i u sustavu slobodnog tržišta, mogli ugroziti njihov monopol u procesu privatizacije državnih poduzeća. Osim što je na taj način onemogućena zdrava konkurencija u hrvatskom gospodarstvu, danas smo svi svjesni toga da su takva nemoralnost, gramzivost i intelektualna ograničenost pojedinaca Hrvatsku dovele na sam rub gospodarskog ponora.

Osim nesretnog izbora čelnog čovjeka, koji je imao zadaću ne dopustiti da se ostvari snažniji utjecaj iseljeništva na gospodarstvo u Hrvatskoj, sve što je ranije navedeno u velikoj mjeri predstavlja glavne razloge neuspjeha eksperimenta s Ministarstvom povratka i useljeništva iz 1997. godine. U Hrvatskoj jednostavno nije bilo dovoljno ni volje ni svijesti da se spozna kako je potpuno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske od strateškog interesa za brži i djelotvorniji demografski oporavak i gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Cijenu tog promašaja već godinama svi zajedno teško plaćamo. Najveću je pak cijenu platio velik broj hrvatskih iseljenika povratnika, koji su nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj iz egzistencijalnih razloga bili prisiljeni vratiti se natrag u daleke prekomorske zemlje, iz kojih se najvjerojatnije više nikad neće moći vratiti u Hrvatsku.

Antun Babić

U utorak 14. ožujka u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena je knjiga Vladimira Mrkocija Kratka povijest komunizma. Knjigu predstavili prof. dr. sc. Ivo Banac, dr. sc. Zlatko Hasanbegović i Ivan Zvonimir Čičak. Uvodno slovo o ovoj vrlo vrijednoj knjizi održao je urednik Josip Pavičić, čija ju je nakladnička kuća P.I.P. objavila.

Tijekom svoje raščlambe Mrkocijeve sjajne knjige, Ivo Banac osvrnuo se i na dominaciju lijeve komunističke misli među intelektualcima u Americi, koji idu tako daleko da javno govore kako današnji studenti trpe zbog demokracije i slobode govora. No, tome se Banac ne bi trebao čuditi. Dok je bio profesor na Yale-u u SAD-u morao se osvjedočiti da je Titova komunistička Jugoslavija bila darling američkih sveučilišnih predavača. Za njih je u Titovoj Jugoslaviji vladao komunizam s ljudskim licem.

Ivan Zvonimir Čičak više je govorio o Vladimiru Mrkociju kao profesoru povijesti u gimnaziji u Zagrebu koju je Čičak pohađao. Istaknuo je kako je profesor Mrkoci bio vrlo tiha osoba, ali da komunistima nije nikada zaboravio zločine koje su napravili i njemu osobno, a i cijelom hrvatskom narodu. Čičak je također rekao kako je riječ o knjizi koju bi svaka hrvatska kuća danas trebala imati, ponajviše zato da bi današnji mladi naraštaji upoznali zločinačku povijest komunizma i naučili kako komunizam nije bio demokracija, nego diktatura najgoreg oblika.

Hasanbegović: «Nedostaje politička volja»

Zlatko Hasanbegović dao je izvrstan presjek poruka Mrkocijeve knjige za današnju Hrvatsku. Snažno je istaknuo kako u Hrvatskoj nisu više problem stari komunisti, kojih više ni nema. Izvor današnjih problema u hrvatskom društvu komunističko je nasljeđe, koje, kako je rekao Hasanbegović, djeluje kroz službenu politiku. Prema sadašnjem saborskom zastupniku HDZ-a i bivšem popularnom ministru kulture, pravu odgovornost ne snose ni povjesničari ni mediji, nego politika. Premda su hrvatski povjesničari, općenito govoreći, prelijeni detaljno istražiti i javnosti predočiti istinu i činjenice iz vremena komunizma, sve konce u rukama drži politika. Pitanje je političke volje dokle će u Hrvatskoj vladati komunističko nasljeđe, dodao je Hasanbegović. «Osobno sam, u današnjoj Hrvatskoj, na svojim leđima iskusio metode koje su se koristile u komunizmu», poručio je, između ostaloga. Da je Hrvatska još uvijek u raljama nasljeđa komunizma vidi se iz Ustava kao i državnih blagdana. Proslava tzv. antifašističkog ustanka u Sisku 22. lipnja 1941. godine velika je prijevara. Tog se dana u Sisku nije ništa dogodilo, zaključio je Hasanbegović, čije je izlaganje izazvalo dug pljesak.

Kao što piše na omotnici knjige, Vladimir Mrkoci rodio se 1924. u Zagrebu, a umro je prije nekoliko godina. Autor knjige mnogo se u svom životu bavio komunizmom, ali se i komunizam prilično bavio njime. Kao mladić 1946. godine završio je u tamnici jer je povjerovao da je nova komunistička vlast demokratska, pa je osnovao Antiboljševički blok. U tamnici je zasnovao ovu knjigu, kojoj je trebalo 70 godina da bude objavljena.

Knjiga nije za komuniste

Mrkocijeva knjiga, koja ima svega nešto više od dvjesto stranica, najjednostavniji i najrazumniji je priručnik ili vodič o uvozu komunizma u Sovjetski Savez 1917. godine i strahotama koje je taj mračni sustav učinio brojnim narodima u Europi i Aziji. Zato pisac knjige već u samom naslovu preventivno ističe «da ta knjiga nije za komuniste, bilo prikrivene, bilo otkrivene, da ih ne bi trefio šlag».

Knjigu sam kupio prije dva tjedna i na dah pročitao u jednoj noći. Znao sam već i ranije mnogo o komunizmu, ali ova knjiga svakako bi trebala postati školska lektira za srednje škole. Ono što je možda najvažnije reći o toj knjizi jest to da ona na vrlo jednostavan i činjeničan način oslikava dolazak komunista na vlast u Sovjetskom Savezu, a kasnije i u drugim komunističkim zemljama, i to u prvom redu putem prijevare, a nakon toga upotrebom najstrašnijeg mogućeg fizičkog terora i nasilja.

Mračna uloga tajne policije u komunizmu

Za mene osobno najvažnija je poruka Mrkocijeve knjie opis uloge tajnih službi u održavanju komunista na vlasti u Sovjetskom Savezu, a sukladno tome i u Titovoj Jugoslaviji. Na stranici 30. za ulogu tajne policije u Sovjetskom Savezu Mrkoci kaže sljedeće: «Čeka je bila temelj komunističke vlasti, njezin ključni argument, »mač i štit diktature proletarijata«. Ona je bila osnovni jamac provođenja ruskog komunizma u cijeloj njegovoj povijesti. I sve druge komunističke vlasti u svijetu imat će svoju čeku,
moćnu tajnu policiju, jer bez nje se ni jedna nije mogla održati.» Da bi zametnula tragove, Čeka je kasnije promijenila ime u GPU, a potom u NKVD, KGB, MVDU…, no pritom se ništa bitno ne bi mijenjalo. Srž je ostajala ista: progon i brutalno uništavanje pravih i izmišljenih protivnika revolucije.

Nikako ne treba zaboraviti da je Tito jugoslavensku tajnu službu odmah poslije završetka rata utemeljio po uzoru na sovjetsku Čeku. Ima mnogo indicija da su jugoslavenske tajne službe bile još okrutnije od sovjetskih, a posebice kad je riječ o obračunu s hrvatskom političkom emigracijom. Prema mnogim izvorima, Udba je ubila više političkih protivnika jugoslavenskog komunizma i Titove Jugoslavije koji su iz Hrvatske pobjegli u inozemstvo, nego sve komunističke tajne službe u svijetu zajedno. Kao i sovjetska tajna služba i jugoslavenske tajne službe, a naročito Udba, imale su samo jedan cilj: pod svaku cijenu i bez obzira na ljudske žrtve, održati komuniste i zločinca Tita na vlasti u Jugoslaviji

Mač i lira terora

Evo još nekoliko citata iz knjige, koji su silno relevantni i za današnje stanje u «nekomunističkoj» Hrvatskoj. «Uz mač, GPU, koji postaje država u državi, drugi važan instrument u provođenju komunističke diktature postaje lira umjetnosti, glazbe, filma, likovnosti, a osobito književnosti. Nesvrhovitost književnosti i umjetnosti uopće proglašava se dekadentnom, a zagovara se i nameće samo jedan tip umjetničke kreacije, slijepa poslušnost komunističkoj partiji i upregnutost u političku agitaciju i propagandu, agitprop. Na međunarodnom kongresu organizacije tzv. naprednih ili revolucionarnih književnika u Harkovu 1930. proklamirana je tzv. harkovska linija, pod kojim se nazivom novi smjer u umjetnosti propagirao i u jugoslavenskom komunističkom pokretu prije Drugog svjetskog rata i u Titovoj Jugoslaviji. Prema toj liniji, zadaća je književnosti/umjetnosti da slavi komunizam i osuđuje, tj. ocrnjuje njegove protivnike.» Možda bi u današnjoj harkovskoj liniji u Hrvatskoj trebali tražiti odgovor na ponašanje i propagandu donedavnog direktora HAVC-a Hrvoja Hribara?

«Tričetvrt stoljeća su i umjetnost i novinstvo šutjeli o krvavoj stvarnosti, terpru, gladi, progonima, patnjama i stradanjima. Tričetvrt stoljeća su i umjetnost i novinstvo uvjeravali sovjetske ljude da izvrsno žive, da su sretni i da nigdje nema boljeg svijeta od njihova. I da sve to mogu zahvaliti najboljem političkom sustavu na svijetu, komunizmu i najsposobnijem, najmudrijem vođi na svijetu Staljinu». Sve se to može, bez i malo sumnje, preslikati na Titovu komunističku Jugoslaviju.

«Žrtve gladi izazvane komunističkim kolektivizmom najveći je zločin počinjen u Europi, jedinstven u povijesti. Ni Džingis-kan ni Hitler nisu u tome bili ravni Staljinu. U Ukrajini je samo od gladi umrlo 18% ukupnog stanovništva, što nadmašuje broj ukrajinskih žrtava u oba velika rata u XX st… Ukrajina je, slično kao i Hrvatska bila veliko stratište Europe na kojem su ljude ubijali i komunizam i fašizam (komunizam više!).»

Danteov 10. Krug

«U Danteovu paklu od 9 krugova doba Staljinove Prve petoljetke bilo bi 10. krug… Rat protiv kulaka, «od 5 popodne do 7 ujutro» (list Boljševik), imao je goleme ljudske žrtve. Prema umjerenim podatcima, 11,000.000 ljudi je protjerano, od čega trećina ubijena, a ostali su otjerani koncentracijske logore i na velika radilišta, gdje su mnogi također stradali.»

«Crvena armija nemilosrdno guši bune, surovošću nadilazi nekadašnji carističku praksu. Lenjin piše komandantu armije koja guši bunu «zelenih»: «Sjajan plan. Dovrši ga s Dzeržinskim. Pretvarajući se da smo ‘zeleni’ (a njima ćemo poslije to pripisati)…, vješat ćemo kulake, svećenike, veleposljednike. Nagrada: 10.000 rubalja za svakog obješenog.»

«Ponovimo: u genocidu u komunističkoj Rusiji, 10 godina prijenego u nacističkoj Njemačkoj, u doba mira, samo do 1936., ubijeno je više ljudi nego na svim područjima kojima su u doba rata vladali fašisti i nacisti. Tu činjenicu historiografija, nažalost, uglavnom prešućuje.

Više Hrvata stradalo od komunizma nego od Turaka

Mogao bih u ovom članku navesti još bezbroj podataka i činjenica o strahotama komunističkog režima. Za kraj prenijet ću samo još dva odlomka iz zadnjeg poglavlja Mrkocijeve knjige i, po mojem mišljenju, možda najvažniju poruku koju nam autor šalje na kraju same knjige.

«Posljednja europska zemlja koja se oslobodila komunizma bila je Jugoslavija. Kako je komunizam u toj državi došao na vlast, a došao je na surov i krvav način, tako je s vlasti i otišao, u krvi. Od svih komunizama u Europi bio je najgori komunizam u Jugoslaviji, onaj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvati su, uz Ukrajince, bili najveća europska žrtva komunizma.»

Jugoslavija je bila replika Sovjetskog Saveza, u mnogočemu gora od originala. Kult ličnosti u Jugoslaviji bio je bezočniji, sramotniji, apsurdniji pa i gluplji od onih u lageru i u samom SSSR-u. Jugoslavenski je komunizam bio sredstvo šovinizma vladajućeg naroda: srpski šovinizam nadmašivao je ruski.»

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin

«Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice na prvome mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne najmanje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihologije, točnije, psihopatije.»

«Samo je jedan zločin veći od zločina komunizma, a to je zaborav na taj zločin. Ova mala knjiga moj je skroman prilog nezaboravu», poručuje Vladimir Mrkoci na samom kraju knjige.

Smatram potrebnim pohvaliti izdavačku kuću P.I.P i glavnog urednika profesora Josipa Pavičića na objavi ovako važne knjige u naročito teškom vremenu u Hrvatskoj.

mr.sc. Antun Babić

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova u Zagrebu održana tribina “Otvaranje arhiva”. U duboko punoj dvorani, o toj vrlo aktualnoj temi, govorili su dr.sc. Dražen Kušen, ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku; dr.sc. Josip Mihaljević, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest i povjesničar te zastupnik u Hrvatskom saboru dr.sc. Zlatko Hasanbegović. Dr. sc. Kušen pojasnio je kako je 95 posto arhiva već dostupno za proučavanje. No, potužio se na brojne druge poteškoće s kojima je Državni arhiv suočen u njegovom radu.

Dr.sc. Josip Mihaljević rekao je kako nije najveći problem u dostupnosti arhiva, nego u činjenici da hrvatski povjesničari jednostavno nisu zainteresirani za istraživanje tih arhiva. To nam pojašnjava i zašto u Hrvatskoj još nije izišla niti jedna knjiga s imenima doušnika Udbe u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Dr. Mihaljević je također rekao kako je Hrvatska jedna od rijetkih država u kojoj je vladao komunizam, a koja nije ništa službeno poduzela da se provede barem nekakav oblik lustracije. Dr. Mihaljević nazvao je apsurdom činjenicu da hrvatski povjesničari moraju ići u Beograd i tamo tražiti dokumente koji se također nalaze u Državnom arhivu u Hrvatskoj te da u Beogradu imaju slobodniji pristup tim dokumentima nego u Hrvatskoj.

Hasanbegović: Pozdravljam Mostovu inicijativu

Danas jedan od najpopularnijih domoljubnih političara u Hrvatskoj dr.sc. Zlatko Hasanbegović rekao je vrlo eksplicitno kako pitanje dostupnosti onom najvažnijem dijelu arhiva, koji se odnose na djelovanje tajnih službi, nije pitanje ni ljudi koji rade u Državnom arhivu ni povjesničara nego pitanje odlučnosti politike da donese odluke jer se radi i zakonu koji jedino može donijeti Hrvatski sabor. Bivši ministar kulture, a sada saborski zastupnik dr. Hasanbegović pozitivnim je ocijenio prijedlog MOSTA o izmjeni zakona o dostupnosti tajnih arhiva. Dr.sc. Hasanbegović iznio je mišljenje da na čelu Povjerenstva u Ministarstvu kulture koje se bavi tom problematikom treba biti ministar, a ne osoba koja nema politički legitimitet tj. iza koje ne stoji državna politika. Dr.sc. Hasanbegović zauzeo se za stopostotnu deklasifikaciju svih tajnih dokumenata. Nazvao je smiješnim i protuzakonitim činom da se još uvijek mora tražiti dozvola SDP-a ako netko želi proučiti tajne arhice CK SKH.

Koje sile stoje iza zabrane potpunog otvaranja i dostupnosti tajnih arhiva?

Nakon predavanja čestitao sam dr. sc. Hasanbegoviću na vrlo jasnim političkim porukama i njegovom osobnom stajalištu kad je riječ o dostupnosti arhiva. No, također, sam ga upitao: “Tko su ljudi koji već više od dva desetljeća stoje iza zabrane da ti arhivi budu dostupni?”. Odgovorio je: “To ćemo uskoro vidjeti u Hrvatskom saboru kad se bude glasovalo o prijedlogu MOSTA da se izmijeni dosadašnji restriktivni zakon o tajnim arhivima”.

Antun Babić