Saborski zastupnik Marko Milanović Litre o konvenciji koja je usko povezana s jednim od najrigoroznijih zakona o navijačima u Europi. Navijači su svojim humanitarnim i društvenim djelovanjem nebrojeno puta pokazali svoju nesebičnost prema svojim sugrađanima i domovini. Ne zaslužuju biti građani drugog reda.
Vlada Republike Hrvatske još jednom je u svom činovničko-birokratskom euro sužanjskom stilu provodi volju svojih europskih političkih komesara, a da pri tome ne uzima u obzir potrebu zaštititi toliko teško stečena prava i slobode svojih građana.
Usvajanje ove konvencije je ništa drugo nego nastavak rigoroznih, nepravednih i diskriminatornih politika svih prijašnjih vlada prema jednoj društvenoj manjini u čijim redovima postoji problem, ali postoji i čestitost, poštenje i nesebična požrtvovanost koju su iskazali nebrojeno puta na lokalnoj, ali i na nacionalnoj razini.
Nebrojeni su primjeri gdje su se iskazala nesebičnost hrvatskih navijača, bilo to sudjelovanjem u Domovinskom ratu, pomaganjem prilikom posljedica katastrofalnih poplava u Slavoniji ili nedavnom potresu koji je rastresao Zagreb do svojih temelja. A uzet ću si ovu priliku da im se još jednom zahvalim kao njihov sugrađanin na njihovoj nesebičnoj borbi koju su iskazali u tim nesretnim trenucima.
Od Domovinskog rata pa sve do danas hrvatske vlasti pokušavale su zatomiti stečene slobode i prava naših sugrađana jer su imali potrebu i želju uspostaviti kontrolu na tribinama hrvatskih sportskih borilišta. Te tribine su do sada nebrojeno puta bile svjetlo koje je osvjetljavalo mračne kutove u kojima se godinama kultivirala korupcija, kriminal i malverzacija u hrvatskom sportu, politici i društvu općenito.
Tribine su nebrojeno puta bile trbuhozborac velikog dijela našeg društva, a to svakako nije dobro ni za jednu vlast pa tako ni za ovu.
U ovom prijedlogu hrvatska Vlada obvezuje se osnovati tzv. NFIPs national football information points odnosno tijelo koje će razmjenjivati informacije između policija na međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, ali i na razini agencija koje su odgovorene za sigurnost zaštite i usluga na sportskim priredbama. Drugim riječima hrvatske službe će skupljati informacije, evidentira i etiketirati svoje građane te dijeliti te iste informacije sa stranim državnim službama s tobožnjom svrhom da će to doprinijeti sigurnosti i zaštiti njih samih i ostalih sudionika na sportskim događajima. A svima nam je poznato da se upravo takvom terminologijom diljem svijeta narušavaju stečene slobode i prava pojedinaca. Pogledajte samo primjer Amerike gdje osobne slobode i stečena prava se cijene daleko više nego u Hrvatskoj. Pogledajte tzv. “Patriot Act” koji je američkoj javnosti bio predstavljen nakon tragičnog terorističkog napada na World Trade Center u 2001. godini u New Yorku, taj zakon je s jednim glasom protiv prihvaćen u američkom senatu s objašnjenjem da će se pomoći, pomoću njega obraniti od budućih potencijalnih terorističkih napada na prostorima SAD-a. Odnosno izglasan je s premisom da će taj zakon omogućiti sigurnost i zaštitu američkih građana. Ali već nakon nekoliko godina bili smo svjedoci brojnih afera i zviždača koji su upozoravali na masovne manipulacije podacima građana bez gotovo ikakvih sustava koji bi štitili njihova prava i slobode. No, vratimo se mi na naše aktualne probleme.
Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima koji je zadnji put izmijenjen 2011. godine, a pokušan nadopunit prošle godine jel, tj. 2019. je pokrenuto je jedan od najrigoroznijih zakona u Europi, a usko je povezan upravo s ovom konvencijom i evidentiranjem naših sugrađana koji posjećuju sportska događanja. Hrvatska u odnosu na ostale države članice u EU nikada nije imala problem s navijačima u tolikoj mjeri da bi se mogao opravdati jedan ovoliko represivan i nepravedan zakon. Uzmimo primjer engleskog pristupa rješavanju ove problematike. Zemlja u kojoj se, koja se spominje i u konvenciji koja je bila izvor problema svih navijačkih ekscesa 60-tih godina koji je rastao iz godine u godinu da bi došao do svog klimaksa na finalu ’85. godine u Bruxellesu gdje je i tragično preminulo 39 ljudi. U tih 20-tak godina navijači su bili ogroman problem u Engleskoj kojeg su tamošnje vlasti rigoroznim zakonskim mjerama, ali je čak i taj engleski pristup osiguravao puno više prava nego što ovaj naš današnji osigurava.
Za primjer je stavak 2. Članka 4. zakona koji u stavci kaže protupravna ponašanja iz stavka 1. ovog članka mogu biti ostvarena tijekom čitavog razdoblja od polaska, putovanja, trajanja natjecanja do povratka sa športskog natjecanja. Što bi značilo da ukoliko se uputi npr. iz Splita sa obilježjima svoga kluba na sportsko natjecanje u Osijek koje će se održavati slijedeći dan i tijekom tog svog putovanja koje traje ajmo reći dan i po do samog stadiona ili natjecateljske arene, a tijekom tog svog putovanja posjedujete ili konzumirate alkoholno piće smatra se da ste protuupravno, da ste se protuupravno ponašali u odnosu na taj nesretni zakon i postoji mogućnost da ćete biti legitimirani i uhićeni što se dogodilo nebrojeno puta ljudima koji su isključivo prolazili pokraj stadiona, koji su bili evidentirani da su bili u alkoholiziranom stanju, a nisu uopće prisustvovali samim natjecateljskim događajima.
Nadalje, Kazneni zakon dopušta tzv. dragovoljno odustajanje o djelu, ali Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima ga ne dopušta. Što bi značilo da ukoliko se na pola puta predomislite i odustane od odlaska na natjecanje svejedno ste podložni kaznenom progonu. Ovo zakonsko rješenje izravno narušava slobode pojedinca pod krinkom zaštite većeg dobra. S pravom se moramo zapitati jel ovaj zakon, a samim time i ova konvencija samo pretpostavka za proširenje ovakvih i sličnih rješenja na druge segmente društva. Pitanje je vremena kada će ovaj zakon biti ukinut jer je pokazao slabost pravosudnog sustava koji je polako prestaje štiti prava i slobode pojedinaca, a nažalost postaje servis optužbe. Zakoni su pisani kako bi štitili svoje građane, a ne kako bi manipulirali s toliko teško stečenim pravima i osobnim slobodama.