Hrvatski navijači ne zaslužuju biti građani drugog reda

Saborski zastupnik Marko Milanović Litre o konvenciji koja je usko povezana s jednim od najrigoroznijih zakona o navijačima u Europi. Navijači su svojim humanitarnim i društvenim djelovanjem nebrojeno puta pokazali svoju nesebičnost prema svojim sugrađanima i domovini. Ne zaslužuju biti građani drugog reda.

Vlada Republike Hrvatske još jednom je u svom činovničko-birokratskom euro sužanjskom stilu provodi volju svojih europskih političkih komesara, a da pri tome ne uzima u obzir potrebu zaštititi toliko teško stečena prava i slobode svojih građana.


Usvajanje ove konvencije je ništa drugo nego nastavak rigoroznih, nepravednih i diskriminatornih politika svih prijašnjih vlada prema jednoj društvenoj manjini u čijim redovima postoji problem, ali postoji i čestitost, poštenje i nesebična požrtvovanost koju su iskazali nebrojeno puta na lokalnoj, ali i na nacionalnoj razini.


Nebrojeni su primjeri gdje su se iskazala nesebičnost hrvatskih navijača, bilo to sudjelovanjem u Domovinskom ratu, pomaganjem prilikom posljedica katastrofalnih poplava u Slavoniji ili nedavnom potresu koji je rastresao Zagreb do svojih temelja. A uzet ću si ovu priliku da im se još jednom zahvalim kao njihov sugrađanin na njihovoj nesebičnoj borbi koju su iskazali u tim nesretnim trenucima.


Od Domovinskog rata pa sve do danas hrvatske vlasti pokušavale su zatomiti stečene slobode i prava naših sugrađana jer su imali potrebu i želju uspostaviti kontrolu na tribinama hrvatskih sportskih borilišta. Te tribine su do sada nebrojeno puta bile svjetlo koje je osvjetljavalo mračne kutove u kojima se godinama kultivirala korupcija, kriminal i malverzacija u hrvatskom sportu, politici i društvu općenito.


Tribine su nebrojeno puta bile trbuhozborac velikog dijela našeg društva, a to svakako nije dobro ni za jednu vlast pa tako ni za ovu.


U ovom prijedlogu hrvatska Vlada obvezuje se osnovati tzv. NFIPs national football information points odnosno tijelo koje će razmjenjivati informacije između policija na međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, ali i na razini agencija koje su odgovorene za sigurnost zaštite i usluga na sportskim priredbama. Drugim riječima hrvatske službe će skupljati informacije, evidentira i etiketirati svoje građane te dijeliti te iste informacije sa stranim državnim službama s tobožnjom svrhom da će to doprinijeti sigurnosti i zaštiti njih samih i ostalih sudionika na sportskim događajima. A svima nam je poznato da se upravo takvom terminologijom diljem svijeta narušavaju stečene slobode i prava pojedinaca. Pogledajte samo primjer Amerike gdje osobne slobode i stečena prava se cijene daleko više nego u Hrvatskoj. Pogledajte tzv. “Patriot Act” koji je američkoj javnosti bio predstavljen nakon tragičnog terorističkog napada na World Trade Center u 2001. godini u New Yorku, taj zakon je s jednim glasom protiv prihvaćen u američkom senatu s objašnjenjem da će se pomoći, pomoću njega obraniti od budućih potencijalnih terorističkih napada na prostorima SAD-a. Odnosno izglasan je s premisom da će taj zakon omogućiti sigurnost i zaštitu američkih građana. Ali već nakon nekoliko godina bili smo svjedoci brojnih afera i zviždača koji su upozoravali na masovne manipulacije podacima građana bez gotovo ikakvih sustava koji bi štitili njihova prava i slobode. No, vratimo se mi na naše aktualne probleme.


Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima koji je zadnji put izmijenjen 2011. godine, a pokušan nadopunit prošle godine jel, tj. 2019. je pokrenuto je jedan od najrigoroznijih zakona u Europi, a usko je povezan upravo s ovom konvencijom i evidentiranjem naših sugrađana koji posjećuju sportska događanja. Hrvatska u odnosu na ostale države članice u EU nikada nije imala problem s navijačima u tolikoj mjeri da bi se mogao opravdati jedan ovoliko represivan i nepravedan zakon. Uzmimo primjer engleskog pristupa rješavanju ove problematike. Zemlja u kojoj se, koja se spominje i u konvenciji koja je bila izvor problema svih navijačkih ekscesa 60-tih godina koji je rastao iz godine u godinu da bi došao do svog klimaksa na finalu ’85. godine u Bruxellesu gdje je i tragično preminulo 39 ljudi. U tih 20-tak godina navijači su bili ogroman problem u Engleskoj kojeg su tamošnje vlasti rigoroznim zakonskim mjerama, ali je čak i taj engleski pristup osiguravao puno više prava nego što ovaj naš današnji osigurava.
Za primjer je stavak 2. Članka 4. zakona koji u stavci kaže protupravna ponašanja iz stavka 1. ovog članka mogu biti ostvarena tijekom čitavog razdoblja od polaska, putovanja, trajanja natjecanja do povratka sa športskog natjecanja. Što bi značilo da ukoliko se uputi npr. iz Splita sa obilježjima svoga kluba na sportsko natjecanje u Osijek koje će se održavati slijedeći dan i tijekom tog svog putovanja koje traje ajmo reći dan i po do samog stadiona ili natjecateljske arene, a tijekom tog svog putovanja posjedujete ili konzumirate alkoholno piće smatra se da ste protuupravno, da ste se protuupravno ponašali u odnosu na taj nesretni zakon i postoji mogućnost da ćete biti legitimirani i uhićeni što se dogodilo nebrojeno puta ljudima koji su isključivo prolazili pokraj stadiona, koji su bili evidentirani da su bili u alkoholiziranom stanju, a nisu uopće prisustvovali samim natjecateljskim događajima.


Nadalje, Kazneni zakon dopušta tzv. dragovoljno odustajanje o djelu, ali Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima ga ne dopušta. Što bi značilo da ukoliko se na pola puta predomislite i odustane od odlaska na natjecanje svejedno ste podložni kaznenom progonu. Ovo zakonsko rješenje izravno narušava slobode pojedinca pod krinkom zaštite većeg dobra. S pravom se moramo zapitati jel ovaj zakon, a samim time i ova konvencija samo pretpostavka za proširenje ovakvih i sličnih rješenja na druge segmente društva. Pitanje je vremena kada će ovaj zakon biti ukinut jer je pokazao slabost pravosudnog sustava koji je polako prestaje štiti prava i slobode pojedinaca, a nažalost postaje servis optužbe. Zakoni su pisani kako bi štitili svoje građane, a ne kako bi manipulirali s toliko teško stečenim pravima i osobnim slobodama.

Iseljenici naši najmiliji

Koliko god nam je ova tema draga ili ne činjenica je da nam sve više i više naših sugrađana svakodnevno sa koferom traži bolje mjesto za živjeti i raditi.

U toj velikoj grupi ljudi su i zdravstveni djelatnici.

Za kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu skrb neophodno je imati dostatan broj zdravstvenih djelatnika koji su stručni i sposobni raditi.

Zašto ovo naglašavam?

Iz jednostavnog razloga. Medicina se usavršava, svakodnevno se unapređuju tehnike u liječenju, nastaju novi lijekovi. Ako se ne educiramo vrlo brzo će znanje koje imamo postati nedostatno.
Ali ono što je sve više i više problem je stalni nedostatak zdravstvenih djelatnika koji je sve veći i veći.

Prema navodima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara Hrvatskoj je i prije ove epidemije nedostajalo 12000 medicinskih sestara. Prema službenim izvješćima iz sustava je posljednjih 5 godina izašlo više od 1150 sestara a još oko 2000 traži dozvolu za odlazak .
Od 2009 do 2013 godine je iselilo 4279 medicinskih sestara.
Ovdje nemamo uvid u broj onih koje su direktno iz škole otišle iz Hrvatske što znači da je broj još i veći. Prema tim podacima samo medicinskih sestara se iselilo u proteklih 10 godina oko 7500.

Prema podacima Liječničke komore iselilo se više od 1000 liječnika specijalista.

Kada tu ubrojimo fizioterapeute, farmaceute, i liječnike dentalne medicine ta brojka je puno veća.

Razlozi odlaska su različiti . Ali ono što sigurno nije najvažniji razlog je novac. Iako je to na najvećem naglasku istražujući razloge iseljavanja Prof. Tade Jurić je naveo niz razloga ali na vrhu su : nepovjerenje u sustav, pravna nesigurnost, nemogućnost napredovanja, nepotizam, nepovjerenje u političare i tek pri dnu se nalazi novac.
Iako je uvijek na prvom mjestu novac tj. vrednovanje rada, moramo uzeti u obzir i ostale razloge i doista se zapitati što želimo u budućnosti?

Zdravstvena zaštita mora biti neupitna za sve stanovnike RH jednako i u opsegu koji zakon garantira. Ali kada razmotrimo nedostatak zdravstvenog osoblja koji već sada stvara velike probleme, kako u primarnoj tako i u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti, upitno je koliko još ovakvav sustav može pružiti odgovarajuću zdravstvenu skrb.

Sve više starog stanovništva koje ima veće potrebe, sve više oboljelih od kroničnih i malignih bolesti, što je opet povezano sa godinama života, traži sve veću skrb. Koliko je to moguće u ovim uvjetima?
Već sada je kasno, a za 5 godina će biti gotovo nemoguće zdravstveni sustav postaviti na zdrave noge.

Kao prvo studij medicine traje 6 godina ako sve ide redovno, bez bolesti, padanja, trudnoća i slično.
Specijalizacija traje još 5 godina, što znači da u startu moramo računati da ako želimo imati jednog liječnika specijalistu moramo unaprijed planirati školovanje i specijalizaciju.
Prije no što nastane deficit.
A to se nije dogodilo nego se gase požari raspoređivanjem jednog radnika na više radnih mjesta, povećanim brojem dežurstava, ogromnim brojem radnih sati.
I tu se moramo pitati ako ćemo biti objektivni: Koliko je sati jedan liječnik ili medicinska sestra sposobna raditi, a da može u potpunosti savjesno i kvalitetno pružiti skrb?
Koliko mi želimo prepustiti naše zdravlje iscrpljenom liječniku ili medicinskoj sestri ?

Za 5 godina u mirovinu odlazi 650 obiteljskih liječnika, 65 ginekologa i preko 50 pedijatara iz primarne zdravstvene zaštite.
A mi još nemamo raspisane specijalizacije.
Tko će raditi ? Umirovljenici? Već iscrpljeni i umorni ljudi stariji od 65 godina?
Ljudi koji su svoje iskustvo trebali prenijeti na mlađe kolege a umjesto toga su i dalje na prvoj liniji rada.

Nužno je vrlo brzo reagirati jer već za godinu dana je jako kasno, jer je već jučer bilo prekasno.

Prihvatimo zdravstvene djelatnike kao partnere u rješavanju problema i poslušajmo njihova mišljenja.
Želimo li dobro našim sugrađanima krajnje je vrijeme za akciju.

dr. Mirjana Semenić Rutko