Uz niz postojećih problema vidljivih u nestabilnom ekonomskom rastu, neiskorištenoj poljoprivredi neiskorištenim obnovljivim energetskim izvorima , jedan od vrlo važnih zadataka jeste ozbiljno reorganizirati zdravstvo.
Trenutno je prema odredbi zakona doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje 16,5 % na plaću. Što znači da poslodavac svakom zaposleniku bilo u javnom bilo u privatnom sektoru na plaću izdvaja obvezni doprinos u iznosu 16,5 % svaki mjesec i uplaćuje u svrhu zdravstvenog sustava republike Hrvatske. Ovo nam mora biti jasno iz jednostavnog razloga. Stalnim pogrešnim interpretacijama u smislu besplatnog zdravstva dovodi se građane u zabludu . Zdravstvo plaća svaki zaposlenik koji prima redoviti dohodak , dodatni dohodak, ili ima ugovor o radu. I zato treba znati da zdravstvo nije besplatno nego ga plaćamo mi svojim radom. Isto tako odvaja se i dio mirovine. A svoj udio plaćaju i oni koji su radili u drugim zemljama.
Znajući ovu činjenicu, postavljam vam pitanje:
KOLIKO DUGO ĆETE DOPUSTITI DA SE NOVCI NAMIJENJENI ZAŠTITI ZDRAVLJA TROŠE NA BESKONAČNE ADMINISTRATIVNE TROŠKOVE?
Prema atlasu liječništva Hrvatske liječničke komore u Hrvatskoj je 15310 liječnika 2020 godine. Preko 60 godina je 2173 i 502 umirovljenika koji rade na pola radnog vremena i pokrivaju nepopunjene ordinacije.
Još jedna vrlo značajna kategorija su medicinske sestre i tehničari kojih je u Hrvatskoj zaposleno oko 31000.
I vjerujući da novac odvojen za doprinos za zdravstvo ide isključivo u svrhe zdravstvene zaštite griješimo . Ogroman dio novca se troši na uposlenike Domova Zdravlja koji su svoju svrhu gotovo izgubili osnivanjem ordinacija u koncesiji odnosno osamostaljivanjem liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Broj domova zdravlja je ostao isti s ravnateljima, zamjenicima, tajnicima, koji svoje usluge obavljaju za puno manji broj zaposlenih zdravstvenih djelatnika. Liječnici koji su postali samostalni u svojim ordinacijama, sami su odgovorni za svoj posao , za svoje zaposlenike, i nabavku opreme .
Imamo primjer osječko Baranjske županije gdje su odlučili smanjiti trošak Doma zdravlja ujedinjujući sve domove zdravlja i tako smanjujući nepotrebnu administraciju.
Drugi dio jeste Hrvatsko Zavod za Zdravstveno osiguranje. Ovo je osnovni način ostvarivanja zdravstvene zaštite. Ono što je ovdje problematično. U svakom gradu postoji zavod sa svojim zaposlenicima, silnom administracijom koja troši novce iz iste kase. Nepotrebno se troše razne tiskanice, doznake, izvješća a silne milijune su plaćeni programi digitalizacije i stvarana e- kartona koji omogućuje bržu i lakšu komunikaciju bez nepotrebnog trošenja papira, boje i najvažnije vremena potrošenog na tiskanje raznih potvrda.
Ujedno svi smo osiguranici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje . Ali ono što nismo to je : nismo parteri. Mi smo osiguranici koji ne znaju na što su osigurani, ne znaju svoja prava niti soje obaveze. U želji uštede pravila se mijenjaju. Ali samo građani nisu upoznati s tim . Jer se dopisi upućuju samo liječnicima i ako liječnici ne ispoštuju te upute odmah ih se kazni . Tako liječnici u ordinacijama postaju oni koji umjesto liječenja provode odluke zavoda bez mogućnosti davanja mišljenja upravo o tim odlukama, jer se odluke donose jednostrano i samo prosljeđuju u ordinacije i bolnice . Bolnice su postale mjesta ogromne potrošnje . U bolnicama je veći broj nezdravstvenih djelatnika koji kreiraju puno veću potrošnju. I umjesto da su okrenute prema pacijentica i zaštiti zdravlja svakodnevno se prilagođuju pravilnicima koji se mijenjaju iz dana u dan i tako unose nered tamo gdje treba biti red.
Stvarajući medijsku sliku u kojoj se politički manipulira zdravstvenim sustavom stvara se nepovjerenje, i nesuradljivost te umjesto da građani i zdravstveni djelatnici rade zajedno nepovjerenje je dovelo do toga da pacijenti lutaju od liječnika do liječnika provjeravajući svakog od liječnika . A liječnici ne vjeruju pacijentima jer oni često iz straha ne govore doista svoje tegobe nego daju samo dio informacija .
Zdravstveni sustav u Hrvatskoj je kombinacija privatnog i javnog zdravstva. U zapadnim zemljama ovi sustavi surađuju koristeći opremu i ljude iz oba sustava kako bi pružili što bolju zaštitu svojim građanima. Na žalost mi ne koristimo ove resurse pravilno nego se stvara animozitet i slika o privatnom zdravstvu kao o nečem lošem . U isto vrijeme se u javnom zdravstvu stvaraju redovi čekanja, ponavljaju pretrage jer im je prošla vrijednost radi baš tih redova čekanja.
Budućnost zdravstva može biti dalje produbljivanje ovakvih problema povećavajući administraciju i nekorištenjem resursa koji postoje samo zato što se stvara privid socijalnog zdravstva koje se gubi jer stalnim prividom „besplatnog” zdravstva naši građani imaju sliku nečega što je tu eto tako. A to zapravo jako puno košta . I to što košta ide iz naših džepova, svaki mjesec i pod obavezno.
I toga moramo biti svjesni.
Zdravstvu kao i drugim sektorima je potrebna reorganizacija . Moramo naći način da zadržimo mlade liječnike koji jure na zapad za „boljim” prilikama. Edukacije trebaju doista pružiti znanja. Najveći uspjeh svakog učitelja jeste da njegov učenik bude bolji od njega samog. Tome trebamo stremiti.
Upoznati građane s njihovim pravima ali i obavezama.
Smanjiti nepotrebnu administraciju .
Donijeti pravilnike obrada i njih se pridržavati.
I konačno reći koliko se za zdravstvo odvaja i na što se troši.
Stvoriti sinergiju javnog i privatnog zdravstva i prevencijom koju počinjeno od djetinjstva zaštiti zdravlje naših građana.
Dr Mirjana Semenić Rutko