Nered u zdravstvu
Unatrag tri mjeseca se doista pokazalo pravo stanje zdravstvenog sustava. Iako je prijetnja pandemijom sustav postavila u izvanredno stanje, svjedoci smo koliko toga je doista potrebno promijeniti kako bi nam sustav doista funkcionirao.
Odlučivši se za liječničko zanimanje prihvatili smo sve dobre i loše strane svoga zanimanja, pa tako i rizik kontakta s pacijentima koji boluju od bolesti koje se lako prenose. Zato postoje pravila ponašanja u ordinacijama, opremanje i čišćenje te dezinfekcija kao i zaštitna odjeća adekvatna radnom mjestu. Za prijetnju COVID-a se znalo još od prosinca i već se tada trebala napraviti jasna strategija odnosno plan ponašanja u slučaju pandemije. Na žalost radili smo stihijski.
Stožer je lavovski odradio posao, ali bez reda i jasnih uputa kako se gdje ponašati. Upute su uglavnom stizale naknadno. Bez namjere za zanemarivanjem uloge stožera koliko bi sve bilo lakše ne samo za medicinsko osoblje nego i za stanovništvo da smo bili bolje pripremljeno.
I zato sve optužbe na račun primarne zdravstvene zaštite, i posebno liječnika u koncesiji su neprimjerene.
U trenutku kada je nastupilo stanje pandemije niti jedan liječnik iz primarne zdravstvene zaštite nije smio ići na godišnji odmor ili uzeti slobodne dane. Radili su prema uputama s kojim pacijentima smiju raditi i na koji način, slagali se oni ili ne. Prvih gotovo mjesec dana u potpunosti bez zaštitne opreme. Ili sa zaštitnom opremom koju su sami nabavljali. Niti to nije problem, ali nije ju se moglo nabaviti jer je bila nestašica. Što znači da ni na koji način nismo mogli doći do zaštitne opreme, a radili smo redovno radno vrijeme i vrlo često dolazili u rizik dodira s bolesti. Kako sam već navela taj rizik smo prihvatili odlučivši se za ovo zanimanje. Međutim sve mjere koje su trebale biti provedene nisu radi rizika nas kao zdravstvenih djelatnika nego radi naših pacijenata. Jer ako smo mi zaraženi automatski su naši pacijenti pod većim rizikom, a ako odemo na bolovanje naši pacijenti ostaju nezbrinuti.
Pravovremenim planiranjem bi se sve ovo spriječilo. Jer sada nije samo problem onoga što se nije radilo unatrag tri mjeseca nego što su se redovi čekanja povećali. I sada naši pacijenti vrlo često kada se naručuju na neke pretrage dobivaju termine za godinu i više dana.
Liječnici koncesionari su u potpunosti prihvatili svoje obaveze i odradili ih maksimalno, iako je bilo nekih odstupanja to su pojedinačni slučajevi. Svi su bili na svojim radnim mjestima potpuno na raspolaganju. Organizacija je bila određena od drugih subjekata i liječnici su tu odrađivali ono što im je određeno, na žalost bez mogućnosti iznošenja svog mišljenja.
Još jednom smo bili svjedoci da je zdravstvo radilo i to prvenstveno zahvaljujući predanom radu zdravstvenih djelatnika kako u ordinacijama tako i u bolnicama i nitko od njih nije niti u jednom trenutku odbio raditi svoj posao. Samo su tražili bolju organizaciju i opremu. Jer ovo je bila vanredna situacija, a ne svakodnevni rad.
Zato smatram neutemeljenim optužbe na račun primarne zdravstvene zaštite, a posebno koncesionara. Oni su i u vrijeme dolaska velikog broja emigranata vrijedno radili u privremenim kampovima, radili vikendima, danju i noću uz svoje redovne obaveze sa svojim pacijentima. A da postoje potrebe reorganizacije sustava, naravno.
Od konačnog uvođenja e-kartona koji će dati uvid izabranom liječniku u potpuno stanje njegovog pacijenta; konačno izbacivanje nepotrebnih papirnih potvrda za doznake i druge potrebe koje bi trebale biti odmah vidljive u sustavu; rješavanja naručivanja pacijenata bez stvaranja nepotrebnih redova čekanja; smanjenja administracije koja je zagušila rad u ambulantama tako da umjesto pacijenta gledamo računalo jer sve moramo kliknuti inače nismo radili.
Nabrajanje svega bi sada odnijelo previše vremena i budimo realni, nitko ne čita preduge članke. Ali svakako da bi naši sugrađani imali znanje netko ih mora informirati. Ovo je početak.
Dr Mirjana Semenić Rutko