Milan pl. Šufflay

Na današnji dan (18. veljače 1931.) u središtu Zagreba policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

Zbog svog nacionalizma i borbe za Hrvatsku bio je zajednički trn u oku i jugoslavenskim monarhofašistima i komunistima. Ubojstvu su prethodili učestali napadi na njega kroz tisak Kraljevine Jugoslavije, što je, kako se pokazalo, bio jasan znak da su ga velikosrpski krugovi odlučili likvidirati.

U području promicanja nacionalnog suvereniteta i zapadnih, kršćanskih vrijednosti, Hrvatski konzervativci snažno stoje na poziciji ovog velikana i “aristokrata duha” kojeg smatraju i jednim od prvih predstavnika konzervativne misli u Hrvatskoj ali koji, nažalost, u svijesti hrvatskog naroda još nije dobio mjesto koje je zaslužuje.

Milan Šufflay rođen je u Lepoglavi 9. studenoga 1879., a umro nasilnom razbojničkom smrću u Zagrebu 19. veljače 1931. Rođen je kao sin plemića, istina samo učitelja Augustina čiji su preci doselili iz Saske u Otruševec (Otrussevez) kod Samobora, što je samoborska loza Šufflayevih. Plemićku povelju dobio je Milanov predak Matija 1675. od cara Leopolda I. Nepoznato je je li dobio uz grb i posjed ili je bio tzv. armalist, tj. plemić s grbom bez posjeda. Tek, Milanov otac nije imao nikakvog posjeda. Najstariji Matijin sin Martin imao je također sina Martina koji se oženio Helenom Roschyak s kojom je imao više djece, a jedan se od sinova zvao Franjo koji je imao sina Alojzija. On je začeo „krapinsku“ lozu Šufflayevih iz koje potječe i Milan. Franjin brat Antun bio je dekan na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu 1747., a sin mu Josip Šufflay profesor na istoj akademiji. Jedan od Milanovih predaka bio je i zagrebački kanonik Alojzije Šufflay koji je 1833. osnovao zakladu za školovanje siromašnih učenika koje će kasnije biti korisnik i Milan Šufflay.

Vjerojatno je među prvim doseljenim Šufflayima bilo i obrtnika, jer njihovo prezime je nastalo od riječi „sufflator“ što označava čovjeka koji puhanjem podjaruje vatru da bi se oblikovao stakleni predmet. Otuda vjerojatno i plemićko prezime Šufflay de Otrussevez. Iz Samobora Šufflayi su se selili u Hrvatsko Zagorje i Slavoniju. Brojni su hrvatski plemići i ranije nastojali napustiti poljoprivredni posjed i otići u grad što su činili i potomci obitelji Šufflay. Njegov djed Alojzije (1806.-1867.) polazio je zagrebačku gimnaziju, ali je nije uspio završiti, jer je izbačen zbog učeničkih nestašluka. U Krapini je uhićen zbog nekakvih obračuna i pobune među fratrima, radi čega je završio i u zatvoru, ali budući je imao plemićki status brzo je pušten na slobodu. Poslije toga otvorio je klobučarski obrt prvo u Krapini, a potom se preselio u Lepoglavu, gdje mu se rodio sin Augustin pl. Šufflay, Milanov otac (1847.-1909.) koji je izabrao zanimanje učitelja. On je za svoju partnericu izabrao također plemkinju Francisku Welle von Vorstern (1847.-1910.), Nijemicu rođenu u Ugarskoj. Uz miraz i plemićku titulu Franciska je donijela i izvanbračno rođenog sina Ljudevita pl. Welle (1860.-1913.), a svoga polubrata Milan je tajio i nije govorio o njemu, pa je taj dio obitelji otkrio tek Darko Sagrak, istražujući Šufflaya, njegov rad i obitelj. Taj dio obitelji otišao je u Osijek i tamo žive uglavnom ženski potomci obitelji Milana Šufflaya. Milan Šufflay imao je dvije starije sestre Angelu kojoj je nepoznat datum rođenja, a umrla je 14. prosinca 1953. i Zlatu rođenu 1. kolovoza 1873., a koja je umrla 24. lipnja 1956. Milan je bio maza sestrama i jako s njima povezan tijekom cijeloga svoga života.

Od 1889. polazio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1897. godine kao najdarovitiji učenik svoje generacije. Ispit zrelosti je položio 27. lipnja 1897. S njim su tada u isti razred išli: Vladimir-Vlatko Maček, Josip Belobrk, kasniji rektor zagrebačkog Sveučilišta, sin Augusta Šenoe, Branko, kasniji akademski slikar, ugledni zagrebački liječnik Jakov Fischer, čuveni kirurg David Riesner, publicist i političar Većeslav Vilder idr. Kao i djed Alojzije bio je sklon učeničkim nestašlucima, gdje je uvijek nastojao biti vođa. Bavio se i mačevanjem, gdje je također bio dosta uspješan i čime je nadoknađivao svoj slabiji fizički izgled. Povijest je studirao na Mudroslovnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, gdje je postigao stupanj doktora filozofije sa svega 22 godine čime je postao vjerojatno jedan od najmlađih doktora u povijesti Sveučilišta. Naslov disertacije iz povijesti bio mu je: „Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180)“. U gimnaziji i na sveučilištu bio je daleko najbolji đak, ali nagrada – briljantni prsten na Sveučilištu – pripala je drugome, što ga je jako pogodilo. Još kao sveučilištarac odlično je vladao francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, svim slavenskim jezicima, također latinskim, starogrčkim i srednjogrčkim a kasnije je svladao novogrčki, albanski, hebrejski i sanskrt. Tadija Smičiklas držao ga je svojim najdarovitijim studentom; bio mu je asistent kod redigiranja Akademijina Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, gdje je i Šufflay pojačano učio i ulazio u temeljne izvore povijesti hrvatskoga naroda. Svoje usavršavanje nastavlja u Beču na Institutu za austrijsku povijest gdje studira od 1903. do 1904., ali nastavlja se baviti i publicističkim radom. U to vrijeme Bečka akademija znanosti mu objavljuje rad o dalmatinskim privatnim ispravama na njemačkom jeziku pod nazivom „Die Dalmatinische Privaturkunde“. Uvidjevši Šufflayevu nadarenost i kvalitetu veliki mađarski povjesničar Lajos Thalloczy dovodi ga u Budimpeštu, gdje mu omogućuje nastavak školovanja i usavršavanje uz njegovu nazočnost, te rad u tamošnjem Ugarskom nacionalnom muzeju. Tamo će ga upoznati s Khuenom Hedervaryem i austro-ugarskim ministrom financija Benjaminom Kalayom, što će mu kasnije pomoći u svjetskoj i znanstvenoj afirmaciji. Prostor kojim se Šufflay bavio bila je istočna obala Jadrana i proučavanje hrvatske srednjovjekovne povijesti. Kroz ta istraživanja sreće stare Ilire i Albance i počinje se baviti starom albanskom poviješću. Tako je postao i povjesničar Balkana.

Vidjevši njegovu kvalitetu ban Pavao Rauch ga, mimo prijedloga sveučilišnoga senata, imenuje izvanrednim sveučilišnim profesorom na katedri za pomoćne povijesne znanosti u Zagrebu 1908. godine. Godine 1912. izabran je za redovitog profesora. To je ujedno i vrijeme njegova najznačajnijega sustavnoga rada na Sveučilištu. Vrijeme je to kada je mogao živjeti opušteno i kada nije mogao razmišljati o egzistenciji, kao što je to bio slučaj do tada i poslije. S banom Rauchom se družio, ali mu nije povlađivao i često je zbijao šale na njegov račun. Ipak, banu je imponiralo biti u društvu s takvim znalcem i već u svijetu poznatim intelektualcem. Šufflay pak i dalje uči i nastavlja svoje znanstveno i stručno usavršavanje. Već 1913. u Beču objavljuje Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, u zajednici s balkanolozima Thallóczyem i Jirečekom.

Kada je banom postao njegov daljnji rođak u trećem koljenu Nikola Tomašić, s kojim je bio u trajnim neprijateljskim odnosima, morao je otići sa Sveučilišta. U to vrijeme u nekoliko navrata u mađarskim novinama piše nepotpisane članke protiv Tomašića. Kada se Tomašić zaljubio u lijepu unuku Ljudevita Gaja, Paulinu i svoju suprugu Mariju, pl. Gluhak de Očinkovec-Kolinje istjerao iz kuće, Šufflay je zaštitnički prima kod sebe i tako javno difamira Tomašića. Nije poznato je li u tom odnosu između Šufflaya i Marije bilo i „nešto više“, činjenica je da je Milan umro u bolnici na njezinim rukama. Slijedeći napad na Tomašića bio je na stručnom povijesnom polju kada je uvjerljivo napao i srušio Tomašićevu tezu o tome kako je Koloman sklopio ugovor s dvanaest plemena na rijeci Dravi, proglasivši to legendom. Ban Rauch poklonio je Šufflayu paket dionica tiskare Merkur, što mu je puno značilo za njegovu budućnost i materijalnu sigurnost, s obzirom da, iako je bio plemić, nije imao nikakve materijalne osnove za svoje plemstvo.

Iako nije bio pravaš, kroz svoj povijesni i znanstveni rad postupno se približavao pravašima, shvaćajući da Hrvatima i Hrvatskoj prijeti glavna opasnost s Istoka. Tome je pridonio i rad Ive Pilara, s kojim sve više surađuje. Njih dvojica što odvojeno, što zajednički, dolaze do sličnih teza i zaključaka. Kroz tu suradnju Milan Šufflay postaje i geopolitičar, što do sada nije koliko mi je poznato nitko ni spomenuo, a kamoli istakao. Tako taj dio Šufflayeva rada tek treba iznijeti na svjetlo dana i vidjeti pravo značenje njegovih tadašnjih geoplitičkih pogleda.

Početkom 1915. godine je mobiliziran, makar su sveučilišni profesori bili oslobođeni vojne dužnosti. Razlog je bio taj što je napadao bana Škrleca, ali i tadašnjeg mađarskog predsjednika vlade Tiszu i njegovo inzistiranje na Velikoj Mađarskoj i nesuradnji s Hrvatskom i Hrvatima. Iz vojske je uskoro ipak otpušten zbog bolesti. Iste godine objavljuje u Zagrebu u “Vjesniku Hrvatskog zemaljskog arhiva” na njemačkom jeziku „Die Kirchenzustande im vorturkischen Albanieni Politische Schicksale des Themas Dyrrachion“, a u Budimpešti u časopisu Ungamene Rundschau rad pod naslovom „Zu den Àltesten kroatisch-ungarischen Beziehungen i Biologie des albanischen Volksstammes“, također na njemačkom jeziku. Već 1917. priredio je nikada objavljeno djelo „Biologija naroda“, a nepoznato je gdje je završio rukopis toga rada.

Već 8. studenoga 1918. daje zahtjev za umirovljenjem što mu je i odobreno u prosincu 1918. Upitno je koliko je taj zahtjev za umirovljenjem bio dragovoljan, a koliko pod pritiskom, no vrijeme sve otkriva. Svoj prvi roman s povijesnom tematikom, Kostadin Balšić obajvljuje 1920. Iste godine, 3. prosinca uhićen je zbog veleizdaje (špijuniranja u korist strane države) i izveden pred sud zajedno s također optuženim dr. Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika. Pred Sudbenim stolom u Zagrebu na sudskoj raspravi od 2. do 25. lipnja odgovarao je pod optužbom da želi „uskrisiti Tomislavovu državu“. Branitelj mu je bio odvjetnik dr. Ante Pavelić koji je već tada bio u vrhu Hrvatske stranke prava u kojoj je bio i Šufflay. Osuđen je na tri i pol godine zatvora i otpremljen u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. Ova presuda snažnije je odjeknula u inozemstvu, nego u Hrvatskoj. Tijekom izdržavanja kazne se razbolio i dovežen je iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici u Zakladnu bolnicu u Zagrebu, gdje mu je dijagnosticirana tuberkuloza, emfizem pluća i greška na srcu.

Na sudu je tada rekao, govoreći o dijelu optužnice da su on i drugi radili na nasilnom odvajanju Hrvatske od Kraljevine SHS, kako Hrvatskoj ne treba oružana borba kao u Irskoj, a niti odvajanje nasilnim putem, te kako:

“Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod koji također imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu… Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (…) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.”

Tijekom govora sudci su upadicama prekidali Šufflaya, rekavši da nitko ne progoni hrvatski narod a Šufflay je na to odgovorio “Pitajte Radića, on je hrvatski narod” zatim je dodao, na upadicu što će biti ako Radić umre, “Hrvatski narod emanirat će drugog Radića”. Šufflay je, kao prvooptuženi, osuđen na tri godine i šest mjeseci državnih uza. Od ostalih suoptuženika najveću i najtežu kaznu dobio je Pavao Sea, 12 godina robije, potom Rudolf Vidak koji je osuđen na 4 godine državnih uza, Dragutin Taboršak na 3 godine i 4 mjeseca državnih uza, Franjo Škvorc i Jakob Petrić na 3 godine državnih uza, Josip Drenski Špoljarec na 2 godine i 4 mjeseca državnih uza, Ivan Havelka kažnjen je s 8 mjeseci državnoga zatvora, Gabrijel Kruhak, Florijan Štromar, Milan Galović i Ivan Kovačić dobili su po 6 mjeseci zatvora, dr. Ivo Pilar osuđen je na 2 mjeseca zatvora uvjetno na godinu dana a Šarlota Vidak, Antun Pavičić i Andrija Medar oslobođeni su optužbe zato što su sudci ocijenili kako optužbe protiv njih nisu bile dovoljno dokazane. Kolege znanstvenici iz brojnih zemalja pokušali su mu ishoditi pomilovanje, ali uzalud.

Iz zatvora je pušten na slobodu 2. listopada 1922. nakon odsluženja polovice dobivene kazne. Tada se nastanio kod sestre Zlate u Gundulićevoj 25, gdje će ostati do kraja života. Po izlasku iz zatvora posvećuje se opet znanstvenom radu. Na traženje albanske vlade i bečke Akademije znanosti nastavlja djelo Jirečeka i Thalloczyja, te priređuje III. svezak arhivske građe Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia. No u ovom vremenu će ostati daleko više zapažen po književnom, političkom i publicističkom radu. U vremenu od 1922. do Šestosiječanjske diktature 1929. objavljivao je u gotovo svim novinama koje su tada izlazile u Zagrebu, ali i izvan zemlje. Vrijeme je to njegovih izvanrednih eseja kojima je narodu približio povijest i politiku. U tom vremenu on konačno i u potpunosti postaje „starčevićanac“ i pravaš i ostaje to do kraja. U tom razdoblju, točnije od 23. travnja do 1. kolovoza u zagrebačkom Obzoru objavljuje u 75 nastavaka prvi hrvatski znanstveno-fantastični roman „Na Pacifiku 2255.“ za koji je poticaj dobio u snu tijekom tamnovanja u Srijemskoj Mitrovici. Na parlamentarnim izborima 1925. 10 siječnja je kandidiran za narodnog poslanika u izbornom kotaru Sisak, ali na izborima 8. veljače nije bio izabran za zastupnika.

Od 1925. do 1927. nastavlja sa svojim publicističkim radom i pisanjem brojnih eseja, jer je imao dovoljno slobodnog vremena budući je bio u mirovini. U proljeće 1928. ponuđena mu je katedra povijesti Jugoistočne Europe na sveučilištu u Budimpešti koju je prihvatio. Sveučilište ga je 1. lipnja te godine imenovalo za sveučilišnog profesora, no nakon što je 17. lipnja 1928. predao zahtjev za izdavanje putovnice, isti mu je odbijen i nije mogao otputovati i preuzeti ponuđenu mu katedru. U jesen 1929. pozvala ga je Bečka akademja da nastavi rad Thaloczya i Jirečeka da priredi za tisak ranije spominjanog 3. sveska „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia“. U isto je vrijeme je dobio poziv i od albanskoga kralja Ahmeda Zogua da posjeti Albaniju, te da bude mecena Šufflayevim albanološkim istraživanjima. Poslije nekoliko odbijenica molbi za putovnice i nekoliko intervencija albanske vlade dobio je putovnicu za Albaniju, ali ne i za Italiju. Od albanske vlade dobio je 3000 franaka za putne troškove te je u prosincu otputovao u Albaniju. Tom prilikom dobio je od kralja Ahmeda Zogua dodatnih 100.000 franaka za buduća albanološka istraživanja. Već sredinom siječnja 1931. istraživao je arhivske fondove u Dubrovniku i Kotoru, te je krajem te godine dovršio je 3. svezak „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia“.

Vrativši se iz Albanije Šufflay je primio prijeteće pismo, a onda su učestali napadaji na nj kroz tisak, što je bio jasan znak da su ga velikosrpski krugovi odlučili likvidirati. U napadima iz tiska posebno se isticalo glasilo Naša sloga sa Sušaka. Ono je u napisu „Dosta nam je toga“ u ime organizacije sa sloganom „Za kralja i otadžbinu“ polovicom veljače 1931. najavilo mogućnost likvidacija, aludirajući pri tome upravo na Šufflaya. Vjerojatno se radilo o pripadnicima režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu potpunu zaštitu. Njih trojica pričekali su Šufflaya 18. veljače 1931. godine oko 20 sati, na pragu kuće u Dalmatinskoj ulici br. 4a i razbili mu lubanju željeznom motkom. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen 3. svezak „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia“, kao i ostalu rukopisnu građu, kojoj je nepoznata količina. Šufflay je preminuo drugi dan, 19. veljače 1931., od posljedica zadobivenih ozljeda glave.

Vlast je znala da je sama organizirala ubojstvo, te je učinila sve što je mogla kako se o Šufflayevoj smrti ne bi ništa doznalo. Stoga je svim novinama zabranjeno javno objavljivanje vremena sprovoda Milana Šufflaya. Unatoč tome na Mirogoju se našlo veliko mnoštvo naroda, ali i najveći broj tada zabranjenih hrvatskih političara, među kojima je bio i Šufflayev školski kolega Vlatko Maček, tada predsjednik HSS-a te brojni omladinci svih zabranjenih stranaka u Hrvatskoj. Lijes Milana Šufflaya nosili su studenti i mladi revolucionari pravaške i radićevske orijentacije. S desne je strane bila mladež pravaša i lijes su nosili: Moškov, Herenčić i Herceg, a s lijeve strane seljačka mladež: Matičević, Tušek i Istranin. No, osim naroda i političara-aktivista, pogrebu su nazočili i brojni policajci u civilu koji su poslije pogreba nastavili mjere represije prema aktivnim sudionicima sprovoda. Iako je Šufflay bio pristaša Hrvatske stranke prava, pokopan je 22. veljače 1931. godine u odjeljku arkada na Mirogoju, koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje. Godine 1940., od 10. do 14. lipnja, u ponovljenom suđenju atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu sud je i tad izbjegao dokazati notornu istinu, da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda. Sud je nakon trodnevne rasprave, 21. lipnja 1940. godine proglasio krivima Zwergera i Beloševića a Večerinac je oslobođen krivnje. Zwerger je osuđen “na kaznu vječne robije” i “na trajan gubitak časnih prava” a Belošević na pet godina robije i istodobni gubitak časnih prava. Nakon što državni tužitelj nije bio zadovoljan visinom kazni podnio je 28. lipnja 1940. godine Državnom odvjetništvu priziv i zahtjev za reviziju tražeći od Stola sedmorice neka donese novu odluku o visini kazni. Stol sedmorice potvrdio je kaznu za Zwergera a za Beloševića je održao novi proces pred Okružnim sudom u Zagrebu tijekom prosinca 1940. i siječnja 1941. godine i za njega donio je 25. siječnja 1941. godine oslobađajuću presudu.

Smrt Milana Šufflaya vlastima je donijela nove brige. Svirepost ubojstva odjeknula je cijelim svijetom. Ako je ubojstvo u Narodnoj skupštini u Beogradu i smrt Stjepana Radića utjecala na karakter Kraljevine SHS i „razlaz“ Hrvatske i Hrvata od Srbije i Srba, smrt Milana Šufflaya imala je veći učinak u međunarodnim krugovima o potrebi hitnog rješavanja hrvatskog pitanja, nego svi dotadašnji pokušaji uopće postavljanja tog pitanja kao pitanja i problema. O tome ih je već na sudskom procesu njemu upozorio sam Šufflay:

„Iz izbornih žara bansek Hrvatske suklja hrvatska historija, historija otaca, zapadna kultura, klasična svijest pravice, nošena baštinskim jedinicama stotina tisuća etničkog hrvatskog seljaštva. To sam ja znao i kao simpatetički atom svoga naroda čutio unaprijed. Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi grijeh – onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali, jer goni čitav hrvatski narod igubit će proces pred licem Europe.“

U travnju 1931. Njemačka liga za ljudska prava u Berlinu uputila je Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu Memorandum u kojem se, povodom ubojstva Milana Šufflaya podiže optužba „protiv apsolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih ta vlada nad hrvatskim narodom počinja“. Taj Memorandum između ostalih potpisali su i Albert Einstein i Heinrich Mann. Tako je i „mrtav“ Milan Šufflay nastavio raditi za svoj hrvatski narod i svoju Hrvatsku.

Održan polumaraton ‘Putevima sibinjskih žrtava’

U općini Sibinj je u nedjelju 18. veljače 2018. po četvrti put održana do sada najbrojniji polumaraton ‘Putevima sibinjskih žrtava’.

Prve žrtve jugoslavenske žandarmerije bili su osmorica seljaka iz sibinjskog kraja. Njima u sjećanje, već tradicionalno, povodom Dana općine Sibinj, organiziran je polumaraton. U 14 sati ispred spomenika Sibinjskim žrtvama u Jakačini Maloj položeni su vijenci i zapaljene svijeće, nakon čega je uslijedio polumaraton u dužini 21 kilometar.

Načelnik općine Sibinj Josip Pavić kazao je da su upravo iz Jakačine Male,  pale prve žrtve, njih šestorica, jedan poginuli iz Grižića i jedan iz Gornjih Andrijevaca. Riječ je o herojima Odvoračkog kraja, sibinjske općine , koji su svoj život izgubili upravo 19. veljače 1935. Cilj nam je prenijeti poruku da je riječ o značajnom događaju kojem bi veći doprinos trebao dati i državni vrh. Neke stvari se ne smiju zaboraviti to je jedan od razloga zašto se u organizaciju uključuju i naši najmlađi žitelji, učenici škole, nevladinih udruga ali i sportskih klubova.

U utrci sudjelovali su trkači iz Požege, Osijeka, Našica, Zagreba , Kutine, Virovitice, Slavonskog Broda i Brodsko- posavske županije, pridružili su im se mladi nogometaši lokalnih klubova, ali i školarci. Suorganizatori polumaratona su TK BraCe- Riječ je o zahtjevnom terenu, trasi dugoj 21 kilometar, ali kako nije natjecateljskog karaktera ići ćemo polako. Na startu će krenuti iskusni, dugogodišnji maratonci, a po etapama će nam se pridružiti, mlađi i manje aktivni trkači. Pada pomalo snijeg s kišom ali vjerujem da ćemo sve istrčati bez problema.- kazao je i Anto Ravlić, predsjednik TK BraCe iz Slavonskog Broda.

Radio Slavonija

sbplus.hr