Završena sezona i sumirani rezultati, ostvareni u turističkom sektoru u 2017. godini, izgledaju kao izgubljeni magarac na hrvatskom turističkom polju. Rezultati su tu i odlični su, ali razapeti između trenutnog neodrživog načina upravljanja, kao i zadovoljavanja potreba za radnom snagom u turističkom sektoru, te usporednog egzodusa stanovništva u strane zemlje. Kada bi se strateški i sveobuhvatno pristupilo poteškoćama koje se manifestiraju uzročno- posljedično, magarac ne bi bio izgubljen. Zaustavljanje iseljavanja stanovištva jednim dijelom se može osigurati kroz kvalitetno provođenje turističke politike- u smjeru pozicioniranja turizma kao generatora ostalih gospodarskih aktivnosti odnosno inicijalne poluge razvoja drugih ekonomskih djelatnosti. Takavim pristupom jača gospodarstvo u cjelini, a samim tim djeluje stimulirajuće na demografsku sliku te pridonosi ostanku stanovništva unutar granica pa je moguće kvalitetno reagirati na potrebe turističkog sektora.
Bernard Tomašević, predsjednik HKS-ovog Odbora za turizam, uputio je priopćenje medijima u povodu manifestacije “Dani hrvatskog turizma” rasvijetljavajući nekoliko temeljnih smjerova, u koje je potrebno intervenirati, kako bi se turizmu kao ekonomskom razvojnom pravcu doista pristupilo na održiv način.
Spominjanje turizma kao glavnog razvojnog pravca u ekonomiji potkrepljuje se činjenicama o pozitivnim karakteristikama turizma na lokalitete koji posljedično osjećaju gospodarski prosperitet. Takvu i slične teze smo imali priliku čuti posljednih dana prilikom održavanja manifestacije “Dani hrvatskog turizma” na kojima su sudjelovali gotovo svi predstavnici Vlade RH kao i hrvatske politike.
Kao daljnji razvojni ciljevi u sektoru turizma navedeni su povećanje broja gostiju, broja noćenja, povezivanje poljoprivrednog i turističkog resora kao i strane investicije. Prema navedenom, moglo bi se reći da Hrvatska strateški pristupa daljnjem razvoju turizma, očekujući budući godišnji prihod od desetak milijardi eura.
No, ovdje se lako oteti euforičnom dojmu veličanja ovog “sigurnog razvojnog ekonomskog puta” i postaviti nekoliko jednostavnih pitanja. Što ako se sveta krava prestane častiti pa u slučaju bilo kakvih nestabilnosti odluta u sigurnija skrovišta, a Republika Hrvatska ostane bez priljeva od desetak milijardi eura? Kako će to utjecati na njezino gospodarstvo? Koja je moguća brzina prilagodbe u prenamjeni gospodarskog funkcioniranja? Što će se pri tome dogoditi s postojećom, a ionako nedostatnom radnom snagom kao i tehnologijom?
Nameću se tako mnogobrojna pitanja budući da se radi o sektoru koji je izložen ranjivosti kako zbog geostrateškog položaja Republike Hrvatske, tako i utjecaja stranog kapitala, ali i nesuglasja poljoprivrede i turizma kojemu, nažalost, svjedočimo.
Konkretno, naš odnos prema turizmu se može okarakterizirati kao “Nizozemska bolest” čije posljedice već pomalo osjećamo. Kvalitetno i sveobuhvatno sagledavanje i provođenje turističke politike treba ići u smjeru pozicioniranja turizma kao generatora ostalih gospodarskih aktivnosti odnosno inicijalne poluge razvoja drugih ekonomskih djelatnosti. Jer dosadašnja praksa, kojom se gospodarski subjekti zadovoljavaju turističkim apetitima i ničim više osim toga, je opasna i klimava. S razlogom se pitamo koja je strategija RH u slučaju neželjenih događaja? Koliko je naša ekonomija fleksibilna i koliko je sposobna preorijentirati se na druge ekonomski profiabilne djelatnosti te biti neovisna o turizmu.
Tek onda kada statistički pokazatelji budu suprotni od postojećih, kada udio od turizma u BDP-u bude manji od udjela koje imaju njegove inducirane i indirektne ekonomske djelatnosti, tada će se i turizam prestati promatrati samo kroz prizmu kuhara i konobara.