Nakon što je Srbija, na čelu s Šešeljevim šegrtom Aleksandrom Vučićem, prije dvije godine rehabilitirala ratnog zločinca i četnika Dražu Mihailovića, i Crna Gora priključila se trendu veličanja četništva i ubojica Hrvata. Spomenik u rodnom selu Slatina dobio je Puniša Račić, član crnogorske omladinske emigracije koju je organizirala Crna ruka, koji je 1928. godine u narodnoj skupštini Jugoslavije ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića i ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu. Očiti nastavak veličanja četništva i jačanja velikosrpske politike u našem susjedstvu za nas i nije neko iznenađenje, ali iznenađuje inertnost i nereagiranje službene Hrvatske na sva ova događanja uključujući i ignoriranje brojnih optužbi o buđenju tobožnjeg ustaštva iz koje šire umiveni apologeti Jugoslavije i četništva u Hrvatskoj, uživajući pri tom bogate naknade u kunama iz hrvatskog proračuna.
U isto vrijeme, nažalost, zbog teško shvatljive ekumenske politike Vatikana, od Srpske pravoslavne crkve, čiji su svećenici poticali zločine protiv Hrvata tijekom Domovinskog rata, a u prošlosti svoje pripadnike koljače proglašavali svecima, traži se mišljenje o tome smije li hrvatski mučenik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, biti proglašen svecem. Ono što najviše zabrinjava jest da ta i takva pročetnička i profašistička Srbija danas uživa naklonost Europske unije i njemačke kancelarke Angele Merkel, kojoj ne samo da ne smeta veličanje četničkih zločinaca u Srbiji i Crnoj Gori, nego u Beogradu vidi pokretača neke nove Balkanske unije, a u sporu oko graničnog spora u Savudrijskoj vali staje otvoreno na stranu Slovenije i Arbitražnog suda koji je teško kontaminiran nečasnim postupcima Ljubljane.
Ovo nije prvi puta da EU pritišće Hrvatsku da pristane na dvostruke kriterije. Dovoljno se prisjetiti kako je Bruxelles pritiskao Zagreb da prihvati ucjene Ljubljane za ulazak u Europsku uniju i potpiše Arbitražni sporazum. Sada kada je Hrvatska u prilici tražiti da se istih kriterija pridržava i Srbija na putu prema članstvu u EU, na Hrvatsku se opet vrši pritisak da to ne smije činiti jer to nije u duhu dobrosusjedskih odnosa i europskih principa. U ime kojih viših i nametnutih kriterija i principa Hrvatska smije odustati od svoji nacionalnih interesa i krvlju izborene samostalnosti? Ako već ne možemo utjecati na podizanje spomenika koljačima i četnicima u susjedstvu, što nas sprječava da na te pojave glasno ukazujemo? Što nas sprječava poduzeti mjere protiv onih koji su produžena ruka tih nove velikosrpske politike u Hrvatskoj i otvoreno provode politiku kriminaliziranja Domovinskog rata i hrvatskih branitelja.
Nedopustivo je da ti apologeti četništva i jugoslavenstva danas dobivaju udarne termine na nacionalnoj televiziji, uživaju povlastice ‘uvaženih zastupnika’ i bez posljedica truju ionako duboko podijeljeno i napaćeno hrvatsko društvo. Ova hajka i specijalni rat protiv Hrvatske očito neće stati i nastavimo li šutke primati udarce, sutra može biti prekasno i u Hrvatskoj će uskoro uistinu ostati živjeti samo političari kojima ova tiha medijska, pravna, gospodarska i politička okupacija Hrvatske očito ne smeta.
I Njemačka i Slovenija, Crna Gora i Srbija, svi oni provode svoje nacionalne interese i u tome su uglavnom jedinstveni. Ono što zabrinjava jest uporna inertnost hrvatske Vlade u ovom očitom neprijateljskom okruženju. Sve to rezultat je zabijanja glave u pijesak i politika ignoriranja koja ne može iznjedriti ništa dobra.
Krajnje je vrijeme da Hrvatska počne voditi jasnu nacionalnu i suverenističku unutarnju politiku koja će onda određivati i njezinu vanjsku politiku. Vrijeme je da se hrvatskom narodu i pobjedniku u veličanstvenom Domovinskom ratu vrati izgubljeni ponos i nada u bolju budućnost.
Denis Bevanda
glavni tajnik Hrvatske konzervativne stranke