Na današnji dan, 23. svibnja 1823. godine u Velikom Žitniku kod Gospića, rođen je filozof, spisatelj, povjesničar, književni kritičar, prevoditelj, publicist, pjesnik, filolog, poliglot i velikan hrvatske političke misli – Otac Domovine dr. Ante Starčević. Svojim cjelokupnim radom i borbom za oslobođenje Hrvatske od njemačke i mađarske hegemonije, koju je vodio i svojim čuvenim govorima u Hrvatskom saboru, Starčević je i danas neiscrpna inspiracija mnogim iskrenim domoljubima u borbi za suverenitet i prosperitet hrvatskog naroda i države.
Posebno mjesto zaslužuje jer je u turbulentnim političkim vremenima i jasno prepoznao velikosrpske ambicije Beograda. Snažno je osuđivao širitelje jugoslavenskih iluzija u hrvatskoj politici kao tobožnjoj protuteži austrijskoj i mađarskoj hegemoniji, uvjeren da samostalnost i puna suverenost hrvatskog naroda moraju biti glavnim ciljem svake demokratske i mudre nacionalne politike. S tim ciljem na umu, onovao je Hrvatsku stranku prava kao političkim instrumentom za raskidanje pravnih i državnih veza s Austrijom i Mađarskom te ujedinjenje svih Hrvata i svih hrvatskih zemalja. Sa svojim najbližim suradnikom i istomišljenikom Eugenom Kvaternikom, oslonac za svoje političke ideje pronalazio je u idealima francuske revolucije (sloboda, jednakost, bratstvo), ali s jasnim odmakom od revolucionarnih metoda, držeći da se postavljeni politički ciljevi mogu i moraju ostvarivati isključivo na legalan, legitiman i demokratski način, bez nasilja i krvi, što je jedno od temeljnih postulata modernih konzervativaca.
Gledajući s današnje perspektive, Starčeviću pripadaju najveće zasluge što je otkrio i javno prokazivao glavne krivce za višestoljetnu potlačenost Hrvatske i hrvatskog naroda, a to su oni Hrvati koji će Hrvatsku “ako bude prilike drugima dati”. Njihovo sluganstvo i udvorništvo oštro je osuđivao, a služenje stranim interesima smatrao veleizdajom. Naročito je bio osjetljiv na agresivne namjere s istoka i ideje stvaranja velikosrpske državne tvorevine na račun hrvatskih zemalja, pa je nerijetko na tvrdnje iz Srbije o nepostojanju hrvatskog naroda, odgovarao istom mjerom. Zagovornike južnoslavenskih integracija Starčević je pogrdno nazivao “Slavoserbima”, “Slavjanima” i “Jugoslavenima” i smatrao je da se nastojanjima domaćih izdajnika mogu suprotstaviti samo “razumni Hervati”, koji nacionalna prava povezuju s borbom za napredne i demokratske ideje zapadnoeuropskoga građanskog društva.