Zašto Hrvatska odbija potencijale hrvatskog iseljeništva

Iseljeništvo

Prema različitim izvorima, izvan Republike Hrvatske živi od dva do tri i pol milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Najviše ih ima u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta: SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Naravno, ne treba zaboraviti ni brojnu hrvatsku dijasporu u Čileu, Argentini i drugim zemljama. U svim tim državama uživaju ugled marljivih i sposobnih ljudi. Međutim, malo detaljnije istraživanje pokazuje da su hrvatski iseljenici u tim zemljama, posebice druga i treća generacija, postigli i zavidne rezultate i zauzimaju visoke položaje u politici, poslovnom svijetu, znanosti, prosvjeti, umjetnosti, sportu, medijima itd. Nažalost, Hrvatska do danas nije ni približno iskoristila iskrenu i dobru volju velikog broja tih ljudi da svoje znanje, iskustvo, poznanstvo pa i kapital, stave na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi u njezinoj preobrazbi iz neefikasne marksističke planske privrede u napredno i moderno tržišno gospodarstvo.

U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu većina iseljenika, koja se ne želi vratiti za stalno u domovinu, može nastaviti živjeti u zemljama u kojima se nalaze te istovremeno kroz razna udruženja, brza i jeftina putovanja, internet i drugu suvremenu komunikaciju, česte posjete i na druge načine aktivno sudjelovati u političkom, gospodarskom, znanstvenom i kulturnom životu svoje domovine.

Na nedavnom kongresu indijskih iseljenika u New Delhiju, na kojem su uz predsjednika države, premijera i druge članove Vlade sudjelovali i predstavnici najvećih indijskih poduzeća, glavna tema nije bila koliko će novca indijski iseljenici uložiti u Indiju, nego koliko su oni bogati u znanju i iskustvima koja su danas potrebna Indiji. Mnogi ideološki protivnici većeg angažiranja hrvatskog iseljeništva u demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske trebali bi se zapitati kako to da dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Indija i Kina (o kojoj ću nešto više reći u nastavku ove raščlambe), koje broje više od jedne milijarde stanovnika, sustavno razvijaju i održavaju veze i odnose sa svojim iseljeništvom, dok Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz višegodišnje teške populacijske i gospodarske krize.

Hrvatsko je iseljeništvo dalo veliki doprinos u prikupljanju sredstava za obranu Hrvatske od velikosrpskog agresora. Ništa manje bitna nije bila ni uloga hrvatskih iseljenika u borbi za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kao primjer navodim prosvjed oko četrdeset tisuća hrvatskih iseljenika pred australskim Parlamentom u listopadu 1990. (drugi po brojnosti građanski prosvjed u povijesti Australije), koji su zahtijevali da australska Vlada službeno prizna državnu samostalnost Republike Hrvatske. Prema izjavi Hugha Whitea, savjetnika za vanjsku politiku tadašnjeg australskog premijera Boba Hawkea, Australija je poslije tog prosvjeda bila spremna priznati Hrvatsku. No, odustala je nakon konzultacija s Njemačkom, koja je izrazila bojazan da bi preuranjeno australsko priznanje Hrvatske pokvarilo njemačko lobiranje da Hrvatsku zajednički priznaju sve članice Europske zajednice, što se i dogodilo kasnije, 15. siječnja 1992. godine. Zahvaljujući lobiranju hrvatskih iseljenika, dan kasnije, zbog razlike u vremenu, i Australija je priznala Hrvatsku.

Potpuno pogrešna ideološka percepcija hrvatskog iseljeništva uzrok je dugogodišnjeg zastoja u interakciji između domovinske i iseljene Hrvatske

Nakon obrane Hrvatske od vanjskog agresora i njezina međunarodnog priznanja, u hrvatskom je iseljeništvu zavladao velik entuzijazam za stalnim povratkom u domovinu. U tomu su prednjačili mladi i obrazovani iseljenici rođeni izvan Hrvatske, koji su već 1990. i 1991. u većem broju došli u Hrvatsku i dali svoj nemali prilog ne samo kao branitelji, nego i kao PR djelatnici u kontaktu s medijskim izvjestiteljima iz cijelog svijeta. Sjetimo se samo izuzetno pozitivnog imidža Hrvatske kao žrtve agresije iz tog vremena, koji se nije pojavio sam od sebe. Nažalost, poslije rata, kad je trebalo započeti s izgradnjom državnih institucija koje bi bile zadužene za osmišljavanje i sustavno provođenje državne politike prema iseljeništvu, pokazalo se, kao i u drugim područjima, da za to nije bilo ni dovoljno znanja, a ni dovoljno volje.

Dodatan problem u formuliranju korisnog institucionalnog povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske predstavljalo je i nadalje ideološki zaslijepljeno mišljenje jednog dijela hrvatske javnosti kako bi Republici Hrvatskoj štetilo da se poveže s iseljeništvom, u kojem dominiraju nazadne i ekstremno desničarske skupine, koje Hrvatsku žele vratiti u prošlost. Naravno, to je bilo sasvim pogrešno predstavljanje hrvatskog iseljeništva. Treba reći da su u stvaranju negativnog, netočnog i za Hrvatsku štetnog mišljenja o hrvatskom iseljeništvu bitnu ulogu odigrali i pojedini hrvatski mediji, koji su javnost hranili jedino negativnim, iako ponekad i opravdanim, pričama o pojedincima koji su svoj povratak u Hrvatsku iskoristili isključivo za svoj probitak. Nažalost, bilo je to jednostrano i neuravnoteženo prikazivanje iseljeništva i svih povratnika, koje je dovelo do razočaranja među brojnim Hrvatima izvan domovine. Oni su u više navrata opravdano i s indignacijom odbacivali tu potpuno neutemeljenu stigmatizaciju. Naposljetku, kako su drukčije i mogli reagirati utjecajni i u svojim sredinama visoko cijenjeni poduzetnici, stručnjaci, akademici, novinari, umjetnici, sportaši itd., koje je Hrvatska tada trebala jednako toliko koliko ih treba i danas? Mnogim je iseljenicima bilo teško shvatiti zašto ih domovina odbacuje u trenucima kad joj je i dalje potrebna pomoć te zašto je Hrvatska spremna platiti strancima visoke iznose za savjete koje bi besplatno mogla dobiti od svojih iseljenika – svjetski priznatih stručnjaka.

Kad se o ulozi hrvatskih iseljenika i povratnika u prvih deset godina hrvatske države u budućnosti bude pisalo objektivno i na temelju znanstvenog istraživanja, na vidjelo će izići prava i stvarna slika pozitivne uloge iseljenika i povratnika u povijesnim trenucima stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske. U jednom ovako kratkom tekstu nemoguće je predočiti sve što su deseci tisuća samozatajnih hrvatskih iseljenika samoinicijativno učinili za Hrvatsku na svim poljima, i to u vrijeme kad joj je bilo najteže. To će morati učiniti naše akademske i znanstvene institucije, kao što se to čini i u drugim državama s brojnom dijasporom. Treba također reći i to da je u Hrvatskoj bilo onih koji su se povratku većeg broja hrvatskih iseljenika protivili i zbog straha da bi poduzetnici iz iseljeništva, educirani i uspješni u demokratskom svijetu i u sustavu slobodnog tržišta, mogli ugroziti njihov monopol u procesu privatizacije državnih poduzeća. Osim što je na taj način onemogućena zdrava konkurencija u hrvatskom gospodarstvu, danas smo svi svjesni toga da su takva nemoralnost, gramzivost i intelektualna ograničenost pojedinaca Hrvatsku dovele na sam rub gospodarskog ponora.

Osim nesretnog izbora čelnog čovjeka, koji je imao zadaću ne dopustiti da se ostvari snažniji utjecaj iseljeništva na gospodarstvo u Hrvatskoj, sve što je ranije navedeno u velikoj mjeri predstavlja glavne razloge neuspjeha eksperimenta s Ministarstvom povratka i useljeništva iz 1997. godine. U Hrvatskoj jednostavno nije bilo dovoljno ni volje ni svijesti da se spozna kako je potpuno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske od strateškog interesa za brži i djelotvorniji demografski oporavak i gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Cijenu tog promašaja već godinama svi zajedno teško plaćamo. Najveću je pak cijenu platio velik broj hrvatskih iseljenika povratnika, koji su nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj iz egzistencijalnih razloga bili prisiljeni vratiti se natrag u daleke prekomorske zemlje, iz kojih se najvjerojatnije više nikad neće moći vratiti u Hrvatsku.

Antun Babić

Zekanović i Penđer o mjerama demografske obnove Šibenika

Saborski zastupnik Hrvoje Zekanović i dogradonačelnik Šibenika Nikica Penđer, kandidati koalicije Hrasta i Hrvatske konzervativne stranke za gradonačelnika i dogradonačelnika Šibenika na predstojećim lokalnim izborima, na konferenciji održanoj u Šibeniku objavili su program sprječavanja demografske katastrofe i ‘bijele kuge’ u Šibeniku i Šibensko-kninskoj županiji.

“Od prvog popisa stanovništva do onog 2011. godine, Hrvatska je izgubila pola milijuna stanovnika. 1991. godine Šibenik s okolicom imao je više od 55 tisuća stanovnika, sam grad 41 tisuću, a 2011. s okolicom 46 tisuća, dok je sam grad imao 34 tisuće stanovnika. Procjena za 2017. jest da će grad imati 31, a s okolnim 42.500 stanovnika. U postotcima, grad je u 25 godina izgubio 25 posto stanovnika”, istaknuo je Zekanović i dodao kako je “prije rata u šibenskom rodilištu bilo 1200 poroda, a danas je taj broj pao na oko 600. Ove godine po prvi put u povijesti bit će ispod 600 poroda u rodilištu”, piše Šibenski portal.

“Susjedni gradovi i županije bolji su zbog gospodarske situacije. BDP je element uspoređivanja gospodarskog razvoja pojedinih gradova, a splitski je primjerice veći nego šibenski. Pad BDP-a slijedi prirodni pad odnosno pad štanovnistva. Također, negativni prirodni priraštaj na godišnjoj razini u Šibeniku je oko 500. U Šibeniku se godišnje rodi od 100 do 150 djece manje nego što stanovništva umre. Ako se ti trendovi nastave, Šibenik će gubiti od tri do tri i pol tisuće stanovnika, a ne postoji pokazatelj koji bi dao nadu da se to neće dogoditi”, upozorio je Zekanović.

Šibenski dogradonačelnik Nikica Penđer objasnio je da će se njihova koalicija zalagati za provedbu mjera koje će olakšati građanima život i ostanak u gradu.

“Zalagat ćemo se za mjeru za novorođene. Grad Šibenik da prvorođeno dijete daje 1.200 kuna, a mi ćemo se zalagati da to bude 3.000 kuna. Također, osigurat ćemo besplatne udžbenike za sve učenike, njih 3.359. Od toga 150 učenika dobiva socijalnu marendu, a ni njima nisu osigurani besplatni udžbenici. Zalagat ćemo se i za smanjenje cijena vrtića. Drugim riječima, Grad može pomoći obiteljima, i to je ono što nas je povezalo u ovu koaliciju”, poručio je Penđer.

U nastavku konferencije za medije Zekanović je dodao kako će se, ako dođu na vlast, zalagati za smanjenje cijene vrtića za minimalno 150 kuna, u odnosu na dosadašnjih 500 kolika je okvirna cijena za gradske vrtiće.

Kada su u pitanju studentske stipendije, poručili su da će stipendija značiti obvezu studentima da se vrate u Šibenik odnosno Šibensko-kninsku županiju.

Govoreći o društveno poticanoj stanogradnji, Zekanović je istaknuo kako je “sramotno da se nakon 12 godina ponovno priča u POS-u u Šibeniku. Nadam se  da to nije samo predizborno obećanje trenutne gradske vlasti”.

“Prioritet je i razvoj gospodarstva, bez njega nema poboljšanja gospodarske situacije. Mi ćemo javnosti prezentirati i gospodarske projekte koji će dati mladima perspektivu života i rada u gradu. Bez gospodarstva ove su mjere krpanje broda koji tone, a nama treba novi brod”, zaključio je Zekanović.