Hrvatska ove godine, 15. siječnja, obilježava veliku obljetnicu, 25. godišnjicu međunarodnog priznanja. Toga dana 1992. godine, Republiku Hrvatsku priznalo je dvanaest zemalja tadašnje Europske zajednice kojima su se istoga dana pridružile Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prvi je Hrvatsku još 19. prosinca 1991. priznao Island, a istoga dana to je učinila i Njemačka, ali je njezina odluka na snagu stupila 15. siječnja, na dan kada su je priznale i ostale članice Europske zajednice. Dva dana prije Europske zajednice međunarodno priznanje Hrvatske objavila je Sveta Stolica, a 14. siječnja San Marino.
Bili su to dani ponosa i slave, ali i velike tuge i boli od još svježih rana zbog pada grada heroja Vukovara.
Bili su to također i dani velike nade da će Hrvatska napokon krenuti putem dugo očekivanog blagostanja, poštenja, prosperiteta po modelu jedne Austrije, Švicarske ili Njemačke. Na krilima potpore međunarodnog priznanja i proklamirane pomirbe lijevih i desnih, Hrvatska se pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana pripremala za oslobađanje preostalih okupiranih područja. Nažalost, već tada počele su se pojavljivati naznake hrvatskog nejedinstva i žestokih napada na sve domoljubne snage koje su htjele da Hrvatska što prije prodiše punim plućima. Pobjedom Ivice Račana na izborima 2000. godine, umjesto željene pomirbe i prosperiteta, nastupilo je razdoblje otvaranja starih podjela i započeo proces detuđmanizacije i obezvrjeđivanja branitelja i Domovinskog rata. Nažalost, ni šestogodišnja vladavina HDZ-a i predsjednika Vlade Ive Sanadera, nije Hrvatsku postavila na čvrste noge.
Njegova politika rastrošnosti i politički brak s etnobiznismenom Miloradom Pupovcem teško je kompromitirala sve domoljubne i konzervativne snage u Hrvatskoj te omogućila povratak na vlast ljevice pod vodstvom SDP-ovog Zorana Milanovića. Već je dolaskom Ivice Račana na vlast bilo očito da naša hrvatska ljevica ne diše domoljubno. Njihova nostalgija za propalom državom kulminirala je dolaskom na vlast Zorana Milanovića koji je nastavio Račanovu politiku kriminalizacije Domovinskog rata. Producirane su podjele u svim sferama društva od odnosa prema zločinima bivše Partije, Crkvi, braniteljima do nasilnog uvođenja ekstremno liberalnog svjetonazora u hrvatske škole i obitelj te masovnim uhljebljivanjem projugoslavenskih i udbaških kadrova na ključne pozicije u državnim institucijama diplomaciji i, što se pokazalo posebno razarajućim za opće stanje u društvu, hrvatskim medijima.
Hrvatska zbog tih razloga 25. obljetnicu međunarodnog priznanja dočekuje podjeljenija nego ikad, s vladom koja ponovno pokazuje stare hrvatske boljke – šuti na opetovane lažne optužbe o ustašizaciji, šuti i ne reagira na dokazane kriminalne radnje u privatizaciji, javnim poduzećima i, što je najžalosnije, radi kompromise s dokazano protuhrvatskim snagama dok istovremeno obećaje prosperitet i vjerodostojnu hrvatsku politiku. Nažalost, već viđeno, i, kako vidimo po usvojenim reformama i političkom kadroviranju, unaprijed osuđeno na propast.
No, ni to nije razlog za malodušnost, nego signal svima nama koji i dalje vjerujemo u slobodnu i istinski demokratsku Hrvatsku da se okupimo i zajedničkim snagama na predstojećim izborima pobijedimo sve one koji u Hrvatskoj provode tuđe interese i brinu za osobnu korist, a ne za dobrobit hrvatskog čovjeka i Republike Hrvatske.
Stoga, sretna Vam 25. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske!