Ruža Tomašić za direktno.hr komentirala je 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi.

Hrvatska opet šuti, a šutnja nas je uvijek skupo koštala

Nažalost, danas, 25 godina nakon međunarodnog priznanja, Hrvatska je podjeljenija nego ikada. Smatram kako su za to odgovorne sve dosadašnje vlade koje su dopuštale pljuvanje i diskreditaciju Domovinskog rata. Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu koju neki otvoreno ne poštuju. I umjesto da zbog toga snose sankcije, oni za to dobivaju novac iz proračuna. I to je danas jedan od problema s kojim se suočavamo, ne poštujemo dokumente i deklaracije koje smo sami donijeli. Štoviše, čak iz proračuna plaćamo one koji obezvrjeđuju i pljuju po Domovinskom ratu i braniteljima pozivajući se na slobodu izražavanja. Oni koji obezvređuju Domovinski rat i diraju u temelje državne samostalnosti i neovisnosti za to trebaju snositi sankcije. Tu se uopće ne radi o verbalnom deliktu, nego o poštivanju vrijednosti na kojima počiva hrvatska država.

Stalno nam spočitavaju tobožnju fašizaciju Hrvatske i da je hrvatska desnica fašistička, a upravo je suprotno. Napadi i optužbe koji dolaze s ljevice puni su mržnje prema svima kojima je stalo do Hrvatske i obrane nacionalnih interesa. Od svih članica EU-a, Hrvatska ima najmanje problema što se tiče tzv. fašizacije. Demokratske slobode u Hrvatskoj su znatno veće i prostranije nego u pojedinim drugim državama članicama. Najveći problem u tome je što uvijek šutimo i onima koji Hrvatsku lažno optužuju ne pokazujemo zube.

Upravo takvo postupanje daje povoda onima koji nas napadaju da i dalje nastavljaju s napadima i optužbama o fašizaciji.

Našu šutnju prihvaćaju kao dokaz naše krivnje. Najbolji je najnoviji primjer s božićnog derneka Pupovčevog Srpskog narodnog vijeća. Hrvati im dođu u posjet, a oni im tamo podijele pljuske. Najžalosnije je što oni to sve stoički podnose, ostali šute, a tužna priča se nastavlja i dalje. To je ta hrvatska šutnja koja nas je uvijek skupo koštala.

Što se tiče međunarodnog priznanja Hrvatske sa žalošću se prisjećam kako smo se svi borili da nas prizna što više zemalja nadajući se da će nakon toga rat prestati. Zato zamjeram Americi i drugim važnim akterima što nisu reagirali na način kako su trebali reagirati. Znali su da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku jer su tako govorili u svojim izvješćima. Nažalost, i danas se ponašaju slično. Donose se deklaracije o drugim državama i sukobima u kojima se izražavaju simpatije sa žrtvom, ali konkretne pomoći nema. To je poruka svima nama da se uvijek moramo osloniti na vlastite snage. U Domovinskom ratu uvjerili smo se da možemo i bez njihove pomoći. Tek kada smo se naoružali i pružili otpor, onda su nas priznali. Dakle, bili članica EU-a ili ne, uvijek trebamo gledati svoje nacionalne interese, kao što, uostalom, rade sve članice EU-a.

A da to nije lako ni danas, vidi se iz napada na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zbog puta u Ameriku. Žalosno je da ona nema povjerenja u našu diplomaciju i mora sama raditi posao onih koji su po rangu ispod nje. A kada je Stipe Mesić putovao po svijetu javnost i mediji su šutjeli. Tu se pokazuje ta dvoličnost lijevih i liberalnih krugova u Hrvatskoj.

Hrvatskom narodu na kraju želim čestitati 25. obljetnicu međunarodnog priznanja i da nikada ne zaborave da smo bili pobjednici u ratu te da moramo i možemo pobijediti i u ovoj posljednoj bitci za punu slobodu i prosperitet Republike Hrvatske.