Hrvatska opet šuti, a šutnja nas je uvijek skupo koštala

Ruža Tomašić za direktno.hr komentirala je 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi.

Hrvatska opet šuti, a šutnja nas je uvijek skupo koštala

Nažalost, danas, 25 godina nakon međunarodnog priznanja, Hrvatska je podjeljenija nego ikada. Smatram kako su za to odgovorne sve dosadašnje vlade koje su dopuštale pljuvanje i diskreditaciju Domovinskog rata. Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu koju neki otvoreno ne poštuju. I umjesto da zbog toga snose sankcije, oni za to dobivaju novac iz proračuna. I to je danas jedan od problema s kojim se suočavamo, ne poštujemo dokumente i deklaracije koje smo sami donijeli. Štoviše, čak iz proračuna plaćamo one koji obezvrjeđuju i pljuju po Domovinskom ratu i braniteljima pozivajući se na slobodu izražavanja. Oni koji obezvređuju Domovinski rat i diraju u temelje državne samostalnosti i neovisnosti za to trebaju snositi sankcije. Tu se uopće ne radi o verbalnom deliktu, nego o poštivanju vrijednosti na kojima počiva hrvatska država.

Stalno nam spočitavaju tobožnju fašizaciju Hrvatske i da je hrvatska desnica fašistička, a upravo je suprotno. Napadi i optužbe koji dolaze s ljevice puni su mržnje prema svima kojima je stalo do Hrvatske i obrane nacionalnih interesa. Od svih članica EU-a, Hrvatska ima najmanje problema što se tiče tzv. fašizacije. Demokratske slobode u Hrvatskoj su znatno veće i prostranije nego u pojedinim drugim državama članicama. Najveći problem u tome je što uvijek šutimo i onima koji Hrvatsku lažno optužuju ne pokazujemo zube.

Upravo takvo postupanje daje povoda onima koji nas napadaju da i dalje nastavljaju s napadima i optužbama o fašizaciji.

Našu šutnju prihvaćaju kao dokaz naše krivnje. Najbolji je najnoviji primjer s božićnog derneka Pupovčevog Srpskog narodnog vijeća. Hrvati im dođu u posjet, a oni im tamo podijele pljuske. Najžalosnije je što oni to sve stoički podnose, ostali šute, a tužna priča se nastavlja i dalje. To je ta hrvatska šutnja koja nas je uvijek skupo koštala.

Što se tiče međunarodnog priznanja Hrvatske sa žalošću se prisjećam kako smo se svi borili da nas prizna što više zemalja nadajući se da će nakon toga rat prestati. Zato zamjeram Americi i drugim važnim akterima što nisu reagirali na način kako su trebali reagirati. Znali su da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku jer su tako govorili u svojim izvješćima. Nažalost, i danas se ponašaju slično. Donose se deklaracije o drugim državama i sukobima u kojima se izražavaju simpatije sa žrtvom, ali konkretne pomoći nema. To je poruka svima nama da se uvijek moramo osloniti na vlastite snage. U Domovinskom ratu uvjerili smo se da možemo i bez njihove pomoći. Tek kada smo se naoružali i pružili otpor, onda su nas priznali. Dakle, bili članica EU-a ili ne, uvijek trebamo gledati svoje nacionalne interese, kao što, uostalom, rade sve članice EU-a.

A da to nije lako ni danas, vidi se iz napada na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zbog puta u Ameriku. Žalosno je da ona nema povjerenja u našu diplomaciju i mora sama raditi posao onih koji su po rangu ispod nje. A kada je Stipe Mesić putovao po svijetu javnost i mediji su šutjeli. Tu se pokazuje ta dvoličnost lijevih i liberalnih krugova u Hrvatskoj.

Hrvatskom narodu na kraju želim čestitati 25. obljetnicu međunarodnog priznanja i da nikada ne zaborave da smo bili pobjednici u ratu te da moramo i možemo pobijediti i u ovoj posljednoj bitci za punu slobodu i prosperitet Republike Hrvatske.

Čestitamo vam 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske!

Hrvatska ove godine, 15. siječnja, obilježava veliku obljetnicu, 25. godišnjicu međunarodnog priznanja. Toga dana 1992. godine, Republiku Hrvatsku priznalo je dvanaest zemalja tadašnje Europske zajednice kojima su se istoga dana pridružile Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prvi je Hrvatsku još 19. prosinca 1991. priznao Island, a istoga dana to je učinila i Njemačka, ali je njezina odluka na snagu stupila 15. siječnja, na dan kada su je priznale i ostale članice Europske zajednice. Dva dana prije Europske zajednice međunarodno priznanje Hrvatske objavila je Sveta Stolica, a 14. siječnja San Marino.

Bili su to dani ponosa i slave, ali i velike tuge i boli od još svježih rana zbog pada grada heroja Vukovara.

Bili su to također i dani velike nade da će Hrvatska napokon krenuti putem dugo očekivanog blagostanja, poštenja, prosperiteta po modelu jedne Austrije, Švicarske ili Njemačke. Na krilima potpore međunarodnog priznanja i proklamirane pomirbe lijevih i desnih, Hrvatska se pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana pripremala za oslobađanje preostalih okupiranih područja. Nažalost, već tada počele su se pojavljivati naznake hrvatskog nejedinstva i žestokih napada na sve domoljubne snage koje su htjele da Hrvatska što prije prodiše punim plućima. Pobjedom Ivice Račana na izborima 2000. godine, umjesto željene pomirbe i prosperiteta, nastupilo je razdoblje otvaranja starih podjela i započeo proces detuđmanizacije i obezvrjeđivanja branitelja i Domovinskog rata. Nažalost, ni šestogodišnja vladavina HDZ-a i predsjednika Vlade Ive Sanadera, nije Hrvatsku postavila na čvrste noge.

Njegova politika rastrošnosti i politički brak s etnobiznismenom Miloradom Pupovcem teško je kompromitirala sve domoljubne i konzervativne snage u Hrvatskoj te omogućila povratak na vlast ljevice pod vodstvom SDP-ovog Zorana Milanovića. Već je dolaskom Ivice Račana na vlast bilo očito da naša hrvatska ljevica ne diše domoljubno. Njihova nostalgija za propalom državom kulminirala je dolaskom na vlast Zorana Milanovića koji je nastavio Račanovu politiku kriminalizacije Domovinskog rata. Producirane su podjele u svim sferama društva od odnosa prema zločinima bivše Partije, Crkvi, braniteljima do nasilnog uvođenja ekstremno liberalnog svjetonazora u hrvatske škole i obitelj te masovnim uhljebljivanjem projugoslavenskih i udbaških kadrova na ključne pozicije u državnim institucijama diplomaciji i, što se pokazalo posebno razarajućim za opće stanje u društvu, hrvatskim medijima.

Hrvatska zbog tih razloga 25. obljetnicu međunarodnog priznanja dočekuje podjeljenija nego ikad, s vladom koja ponovno pokazuje stare hrvatske boljke – šuti na opetovane lažne optužbe o ustašizaciji, šuti i ne reagira na dokazane kriminalne radnje u privatizaciji, javnim poduzećima i, što je najžalosnije, radi kompromise s dokazano protuhrvatskim snagama dok istovremeno obećaje prosperitet i vjerodostojnu hrvatsku politiku. Nažalost, već viđeno, i, kako vidimo po usvojenim reformama i političkom kadroviranju, unaprijed osuđeno na propast.

No, ni to nije razlog za malodušnost, nego signal svima nama koji i dalje vjerujemo u slobodnu i istinski demokratsku Hrvatsku da se okupimo i zajedničkim snagama na predstojećim izborima pobijedimo sve one koji u Hrvatskoj provode tuđe interese i brinu za osobnu korist, a ne za dobrobit hrvatskog čovjeka i Republike Hrvatske.

Stoga, sretna Vam 25. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske!