Član Predsjedništva HKS-a i šibenski dogradonačelnik Nikica Penđer u velikom tekstu koji je objavljen u dvobroju tjednika  Glas koncila u povodu blagdana Velike Gospe, govorio je svom zanimljivom životnom putu prožetim vjerom i odluci o potrebi djelovanja u politici, u koju bi se, kako je rekao, trebalo uključiti što više vjernika laika, poštenih ljudi koji politiku shvaćaju kao služenje, a ne vladanje drugima. Tekst prenosimo u cijelosti:

Raduje me i ispunjava što sam angažirani vjernik

Šibenski dogradonačelnik Nikica Penđer praktični je vjernik, čovjek koji svoju vjeru svjedoči od najranijih svojih dana i u različitim lijepim i manje lijepim životnim situacijama kojih je itekako bilo, a čini to i da i danas u zahtjevnoj dogradonačelničkoj službi koju obnaša. O svojoj vjeri govori javno, živi je javno jer se njome, kaže, ponosi i naglašava da je dobio dar najljepše vjere na svijetu. Suprug je, otac dvoje djece, dragovoljac Domovinskoga rata, posvećen služenju ljudima oko sebe. Župljanin je župe sv. Josipa u Ražinama u Šibeniku, na istočnom izlazu iz grada. Tamo je ekonomski vijećnik, čitač misnih čitanja na nedjeljnim misama, po potrebi i ministrant, a snagu za svakodnevicu prije posla crpi u svakojutarnjim misnim slavljima u kapeli šibenskoga sjemeništa.

Prepustite se u Božje ruke

Rođen je 29. travnja 1975. u Šibeniku. Mama mu je Slavka, djevojačko Petrović, nezaposlena frizerka rodom iz Pakova Sela, a tata mu je Luka Penđer, umirovljeni bravar iz Šibenika. Njih su se doje upoznali na Pakovu Selu, kada je Luka iz usluge dovezao neke stvari Petrovićima. Vjenčali su se u župi sv. Josipa u Ražinama, u kojoj je Luka od ranije živio sa svojom obitelji. A i skrasili su se u novoj ražinskoj obiteljskoj kući Penđerovih u kojoj su i danas. Blagoslovljeni su s četvero djece. Nakon najstarijega Nikice, godine 1977. dobili su Hrvojku, udanu Bralić, majku osmero djece, frizerku po struci. Ona s obitelji živi blizu roditeljske kuće, tek su 100 metara dalje od njih. Godine 1980. rođen je Domagoj, elektromonter zaposlen u remontnom brodogradilištu u Šibeniku, oženjen je, imaju jedno dijete, 400 su metara dalje od Domagojevih roditelja. Najmlađa Marija, rođena je 1988., farmaceutkinja je, zaposlena u ljekarni, udana je Begura, imaju troje djece, četvrto je na putu, grade svoju kuću u dvorištu roditeljske kuće Penđerovih na Ražinama.
“Nas četvero odrastali smo u lijepoj obiteljskoj atmosferi koju su nam priuštili naši roditelji”, propovijeda Nikica. “Mama je provodila puno vremena s nama, imala je vremena za sve nas Bija je jednostavna, otvorena, komunikativna, iskrena i izravna žena, uvijek je obavljala i ženske i muške poslove, osobno sam joj kao prvrorođenac bio jako privržen. Pružila mi je jako puno u životu. Tata je najčešće bio na poslu. On je bio povučen, skroman, jednostavan, predobar, teškoće je zadržavao u sebi. Roditelji nam nisu bili prestrogi. Bilo im je važno da škola funkcionira, a i red se morao znati. S braćom sam uvijek bio u lijepom odnosu, na što nas je odmalena upućivala i poticala mama. Savjetovala nam je da bez obzira na životne okolnosti u kojima budemo ne zaboravimo jedni druge, i da prihvatimo zetove i snage, da sve što imamo rješavamo razgovorom i da se prepuštamo u Božje ruke. Zasad smo međusobno svi, hvala Bogu, dobro. Proživjeli smo lijepo djetinjstvo. Ražine su u to doba bile izvan grada, na istočnom izlazu iz Šibenika, bilo je to tada radničko naselje, bez asfalta, imali smo tada kokoši, svinje, vrt, vinograd, kao i većina stanovnika. Mi smo klinci pomagali roditeljima. Danas su Ražine gradska četvrt pa je zabranjeno držati stoku i živad. Uz školu i pripomoć u domaćinstvu itekako smo se stigli naigrati s društvom u susjedstvu. Rekreativnosmo se bavili športom, nema što nismo izmišljali. A danas su se, vidim, svi povukli, nikoga nema vani, svi su na mobitelima i pred računalima.

Vrijeme je za živu Crkvu

“Odmalena smo bili odgajani u vjeri. Nedjeljna nam je misa bila na prvom mjestu., kao i obiteljska molitva, posebice prije ručka. S nama su živjeli tatini roditelji, iskreni vjernici, bogobojazni ljudi koji su nam bili pravi vjernički uzori. Slavili smo sve blagdane, nedjeljom i na zapovjedne blagdane u našoj kući nikada se nije radilo. Za Božić smo išli na misu, nismo išli u školu, a učiteljica me, srećom, razumjela. .U našoj ražinskoj župi sv. Josipa prvi mi je župnik bio Ivo Babčić. On nas je učio vjeronauku, s nama je igrao nogomet, uveo me u ministrantsku službu u kojoj sam aktivno ostao do kraja srednje škole. A i danas uskočim, ako je potrebno. Pomagao sam u župi kad god je trebalo, osobito u organizaciji župnih proslava. Sakramente sam redovito primio. Drugi moj župnik bio je Dominik Škevin pa nakon njega Joso Pavić, s kojim sam išao u blagoslov obitelji, što mi je ostalo u lijepom sjećanju. U ratnom je vremenu godine 1991. k nama došao župnik Tomislav Puljić. Tada sam imao 16 godina. Ostao je do 2006. Čim je došao, počeli su radovi, akcije na staroj crkvi, a onda se prihvatio izgradnje nove crkve. Nas je mlade poticao na hodočašća, na povezanost s drugima. Po naravi je bio poseban, dinamičan, eksplozivan, energičan, njega treba znati razumjeti. A ja sam ga razumio, nikada se nisam na njega naljutio, premda je znao reći nešto neprimjereno. No, onda bi se on povukao i pokazao pažnju. Posebno je dobro propovijedao. Redovito su to bile dvije propovijedi, jedna kada treba biti, a druga kao završna pouka na kraju mise. Meni je to bilo efektno, korisno, posebice zato što on tijekom propovijedi vjernike uči vjeronauku, a kako su ljudi vjeronačuno neuki, to je jako dobro. Don Tomislav je s nama bio dugo, obilježio je moje mladenaštvo i hod prema zrelosti. Na mene je ostavio snažan i pozitivan trag. Nakon njegova odlaska do danas je s nama župnik Ivica Boko, duhovno jak svećenik, po svojoj mirnoj naravi potpuna suprotnost don Tomislavu. Produhovljen je, a svoju duhovnost širi i pojavom i riječima. Naša je ražinska crkva sada materijalno uređena, nema više velikih radova, vrijeme je za živu Crkvu. Don Ivica nam je super.”

Ravnatelju smo smetali mi aktivni vjernici

“I osnovnu sam školu polazio u Ražinama. Bio sam vrlo dobar učenik. Svi smo u razredu bili domaći, dobro smo se poznavali, bili smo dobra generacija. Profesori su uglavnom bili dobri, a ravnatelju smo smetali mi koji smo bili aktivni vjernici u župi. U trećem me razredu pozvao na razgovor, bio je vrlo neugodan prema meni, čak mi je prijetio da ćem izbaciti iz škole ako ne odustanem od Crkve. Najprije sam mu morao odati sve kolege koji idu sa mnom u Crkvu, a onda je maltretirao sve pojedinačno. A ja sam bio samo dijete u trećem razredu osnovne škole. Plačući sam iz ravnateljeva ureda odletio doma k majci. Ona se naljutila i odmah krenula u školu. Do ravnatelja nije došla jer ju je zaustavila učiteljica i obećala joj da će ona smiriti situaciju. Sreća je što sam imao tu učiteljicu. Ona tada u crkvu nije išla, ali sam je nakon uspostave hrvatske države vidio u crkvi. Pretpostavljam da se u komunizmu od straha od gubitka posla nije usudila ići na misu. Ali je nas vjernike jako dobro štitila. Tijekom moje osnovne škole u Ražinama imali smo košarkaški klub u koji sam išao, u kojem smo provodili dane, a kojeg danas, nažalost, više nema. Naigrali smo se, naputovali tada. Sa župom sam znao ići na ministrantske susrete na naš obližnji otočić Krapanj.
Za srednju sam školu izabrao elektrotehničku u Šibeniku. Kako je bio rat, ta je nastava bila specifična. Remetile su nas uzbune, nekad smo imali skraćeno, nekad nismo ni imali. Maturirao sam u Primoštenu i Rogoznici jer su zbog granatiranja školu iz Šibenika preselili u Rogoznicu. Posljednjih smo mjesec dana nastave zato živjeli u tamošnjem turističkom kompleksu u kojem smo imali sve uvjete. A zapravo je bilo i dobro iskustvo odvajanja od roditelja i uklapanja u novu sredinu. Samo što je povod tomu bio grozan. Razmišljao sam da upišem studij elektrotehnike. Ali sam radije sa 18 godina 1993. godine kao dragovoljac Domovinskoga rata otišao u vojsku. Najprije sam svojima tajio planove, poslije sam im rekao i oni su odlučili poštivati moju odluku.”

 

Na bojištu sam uvijek osjećao Boga u srcu

U uredu za obranu zbog mladosti me nisu htjeli primiti. Pa sam si preko jednog rođaka našao vezu koja me ipak primila. Na jesen 1993. postao sam vojnik. Najprije sam bio u redovitoj vojsci dva mjeseca na obuci u Puli pa u Požegi, a onda sam krenuo na ratište sa 113. brigadom iz Šibenika. Kako sam pri kraju srednje škole položio vozački, tako su mi odredili da budem vozač zapovjednika brigade. Nisu mi dali da odmah idem na frontu. A ja sam tom odlukom bio nezadovoljan. Zato sam se prijavio u specijalnu jedinicu ‘Jastrebovi’ iz Šibenika. S njima sam išao na Velebit, napokon sam došao na bojište. Sudjelovao sam u oslobodilačkoj akciji ‘Oluja’ Na bojištu sam uvijek osjećao Boga u srcu, on me vodio, nosio sam krunicu oko vrata, molio, i sve puštao u Božje ruke. Nakon ‘Oluje’ rekli su mi da ću biti policajac, a to nisam htio biti. U to sam se doba počeo pitati gdje mi je mladost, gdje ću i kamo ću sad. Šest, sedam mjeseci bio sam doma, mirovao sam, zaključio da me izlasci ne ispunjavaju.”

Tada se promijenio naš život

“Još sam godine 1995., prije odlaska na Velebit, upoznao suprugu Anu. Bila mi je simpatija, ništa ozbiljno. Ona je tada imala 17 godina. Rekao sam joj da me čeka. Čekala me i, hvala Bogu, dočekala. Bili smo par do 2001., a onda smo se vjenčali. Supruga Ana je djevojački Šuperba, rođena je 1978. I ona je iz Ražina, po zanimanju je medicinska sestra i radi u šibenskoj bolnici. Vjenčanje je bilo u našoj ražinskoj crkvi, smjestili smo se u obiteljskoj kući s mojim roditeljima. Tu smo i danas u zasebnom stanu. Dobili smo dvoje djece. Luka je rođen 2003. Uskoro će poći u osmi razred, živahan je, razigran, nije previše zagrijan za knjigu, zanima ga šport, trenira nogomet, aktivan je kao ministrant. Moniku smo dobili 2008. Ona je dijete s Downovim sindromom. S nama je, ide u redovitu školu, ima asistenta u nastavi. Sada će u drugi razred. Neobičan je taj njezin poremećaj jer je ona dijete koje sve može, nema ni taj specifičan izgled koji imaju djeca s tim sindromom. Hoda normalno, jedino mrvicu teže govori. Naravno da smo svi u obitelji proživjeli šok kad smo doznali. Krvne pretrage uputile su na tzv. trisomiju pa su nas iz Šibenika, nakon Monikina rođenja, uputili u Split. Tada se promijenio naš život. Najprije smo se sa spoznajom teško nosili, no Monika nam je donijela posebnu ljubav. U to je vrijeme i moja sestra rodila dijete s rupicom na srcu pa smo se u našim teškoćama još više povezali. Otišli smo zajedno na razgovor k jednom svećeniku. On nas je utješio, lijepo nam je sve objasnio. I meni je usput rekao da sam za političara. Ja sam se u međuvremenu nakon povratka iz Domovinskoga rata, zaposlio kao prodavač cipela, najprije u jednom, pa u drugom šibenskom dućanu.”

Politikom se mogu baviti i vjernici

“Godine 2009. pozvali su me meni poznati mladi bih li se uključio u politiku na lokalnoj razini u Ražinama. Među pravaše. Uključio sam se s distancom, a onda ozbiljnije. Bojao sam se šporke politike. Ali sam s vremenom shvatio da se politikom mogu baviti pošteni ljudi, i vjernici, u meni je tinjao taj žar. Na početku sam se razočarao. Skupna kojoj sam pomogao i koja je ostvarila dobar rezultat okrenula nam je leđa. Pa sam od svega odustao. Za nekoliko su mjeseci prijatelji došli po mene da idemo u jednu drugu političku priču, isti svjetonazor, drugi ljudi. Nisam htio. A kako me ipak kopkalo, na misi sam zamolio Boga da mi pokaže je li to za mene ili nije. Župnik koji inače nikada ne govori o politici tada je progovorio o tome da bi se vjernici trebali uključivati u političke procese. Doživio sam to kao znak. Brzo sam preuzeo gradsku organizaciju u Šibeniku, a na lokalnim izborima 2013. ponuđena nam je koalicija i meni mjesto dogradonačelnika. Ušli smo, uspjeli i postao sam šibenski dogradonačelnik. Gradonačelnik je Željko Burić, dogradonačelnik Danijel Mileta. U početku mi je bilo jako teško. Pitao sam se: Bože moj, di sam ja to doša? U lijepom sam uredu, za lijepim stolom, a do jučer sam bio prodavač cipela. Što ću i kako ću sad? Samo kad se sjetim što su mi mediji tada radili zato što sam bio prodavač bez završenog studija. Pomolio sam se i osjetio odgovor. Čuo sam da se ne bojim i da se primim posla.

Zadužen sam za društvene djelatnosti. Ide mi odlično. Ne držim se vladarom, nego slugom, želja mi je da služim, pomažem, to i činim. Nikoga nisam odbio primiti, saslušati, na poslu sam i 24 sata ako je potrebno. Brzo sam shvatio da mi ljudi u ured ne dolaze samo zbog novca, interesa, nerijetko žele čuti lijepu riječ, dobiti potporu. Sa svima na poslu dobro surađujem, i s gradonačelnikom i s ostalim ljudima u gradskoj upravi. Ne vodim računa o tome tko je u kojoj stranci, nego gledam čovjeka i dobro grada.Stranka je za mene samo sredstvo. Zato blagoslivljam sve u gradskoj upravi, od portira nadalje, sve poslovne partnere, ljude koji kucaju na moja vrata. O tome svi znaju, ja se toga ne sramim. Imamo najljepšu vjeru na svijetu, i njome se ponosim. Što će biti na sljedećim izborima, zna samo Bog. Već sam mu sve to prepustio.”

“Neizostavno sam na misi u svojoj župi”

Obiteljski sam ostvaren, kao i na poslu. A sve zato što sam duhovno ispunjen. To se ipak dogodi kad se upozna živoga Isusa. Meni se to dogodilo na križu koji smo prošli s Monikom. Išli smo s njom na jednu duhovnu obnovu. Svećenik je s Presvetim prošao kroz crkvu, osjetio sam toplinu u srcu, na licu sam osjetio suze radosnice, iz mene je izišao sav teret, proplakao sam zbog sebe, osjetio sam Isusovu ljubav, dotaknuo me, i to je bilo predivno. Došli smo ponajprije zbog Monike, a Isusov sam dodir osjetio ja. Supruga i ja na duhovne obnove idemo zajedno, jedanput, dvaput godišnje, ne češće jer Isusa imamo i u svojoj župi. Ne treba ga previše tražiti uokolo. U našoj sam župi ekonomski vijećnik. Posla ima pa se dogovaramo, savjetujemo. U vijeću nas je pet, a župnik nas okuplja jedanput mjesečno. Na misi smo nedjeljom u 10, redoviti sam čitač. Sada kada sam dogradonačelnik, nekada zbog obveza nedjeljom moram biti negdje drugdje, ali kad ne moram, neizostavno sam na misi u svojoj župi. Znam i ministrirati ako nema ministranata. Vrati me to u djetinjstvo, i bude mi baš lijepo. To osobito zna biti kada su dnevne mise u pitanju. Tijekom radnoga tjedna svako sam jutro u 7 sati na misi u kapeli sv. Martina kod časnih sestara u šibenskom sjemeništu. Nakon toga idem na posao. A kad krenem u dan s Isusom, za mene nema nikakvih problema. Raduje me što sam angažirani vjernik, ispunjava me, ali osjećam da od sebe dajem premalo, da bih trebao davati više. Vjera mi je dar, ono što ću otkrivati do kraja života jer se u vjeri može samo rasti, rasti i rasti. Ali vjera bez djela je ništa. U obiteljskom križu naše Monike dobili smo križ koji nosimo. Ona nam je dar Božji koji mi je otvorio ljubav, vjeru i duh. Bog se preko Monike poslužio da spasi mene. Ne bih je mijenjao ni za koga drugoga na svijetu. Zbog nje uvijek trebam biti vedar i nasmijan. A sin Luka promatra mene, osjećam kako promatra moj život, gleda sivjet, ne bojim se za njega, bit će dobro. Supruga Ana mi je također dar, dobro sam se oženio. Imala je samo tri godine kad je ostala bez oca. Kaže da ju je Bog tada zagrlio i vodio kroz život. Sviđa mi se posao medicinske sestre koji radi, pomaže drugima. Imamo tu zajedničku crtu u kojoj se pronalazimo, pomoći ljudima kojima smo okruženi. Supruga je osjećajna, staložena, jednostavna. Malo je ozbiljna, ali kad se nasmiješi, pokaže ljepotu svoje duše. Dobro je što me čekala. Dugo smo se čekali, dugo hodali, i to je lijepo iskustvo. Upoznajemo se i danas, cijeli život jer se u čovjeku uvijek može pronaći nešto novo.

Crkva mora još više biti otvorena za laike

Uloga laika u Crkvi po mom mišljenju jako je bitna. Mi vjernici laici koji smo po krštenju postali djeca Božja, u pričesti primili živoga Isusa i po potvrdi primili Duha svetoga, postali smo Božji apostoli odnosno živa Crkva. Zato mi vjernici laici moramo biti sve više svjesni ne samo da pripadamo Crkvi, nego smo živa Crkva odnosno živi udovi Isusa Krista.
Vjernici laici moraju biti uključeni u život Crkve bilo kroz čitanje, pjevanje u crkvi ili se aktivno uključiti u rad župnoga pastoralnoga ili ekonomskoga vijeća da bi olakšali rad svom župniku koji sebe daje u duhovnom rasut župne zajednice. Budući da smo svi skupa živa Crkva na zemlji pod zajedničkim vodstvom pape, biskupa i u suradnji s našim župnicima, možemo svi skupa u poniznosti pridonijeti širenju Božje ljubavi i zato Crkva mora još više biti otvorena za ulogu laika u njoj. Svjedočanstva laika meni osobno bila su još veći poticaj za duhovni rast i vjeru.