Iako odluka SDP-a i partnera da svoju predizbornu koaliciju nazovu „Narodnom“ upućuje na čestititost, sveobuhvatnost i zajedništvo, jasno je kako se ovdje ne radi o iznenadnom narodnjačkom obratu hrvatske ljevice, nego o još jednom političkom spinu u svrhu prikupljanja političkih bodova uoči predstojećih izvanrednih izbora. Izbor naziva koalicije možemo usporediti s velikim predizbornim skupom SDP-a prošle godine, na kojem se “euforično” mahalo hrvatskim zastavama i stavljala ruka na srce, da bi nakon izbora sva ta scenografija i koreografija nestala.

U projekt “Narodne koalicije” ljevica je ušla kada je nemoralnom podjelom fotelja u svoje redove privukla HSS koji bi koaliciji trebao dati taj željeni „narodnjački“ žig i autentičnost. Međutim, sagledavajući ukupni udio HSS-a u navedenoj koaliciji, jasno se vidi da u njezinim urbano-ruralno odnosima prevagu i dalje ima ne-ruralni dio. Nelogičnost pri izboru imena uočljiva je i prilikom obraćanja glavnih čimbenika današnje tzv. „Narodne koalicije“ pučanstvu i žiteljima Lijepe naše riječima „građanke i građani“, a nikada, baš nikada s „Hrvatice i Hrvati“. Kada se već javno izražava takva averzija prema spomenutim riječima, nije li onda korektnije i poštenije, da se lijeva koalicija umjesto „Narodna“ koalicija naziva „Građanska koalicija“? No, kako ljevici za pobjedu nisu dovoljni glasovi urbanih sredina, „Narodna koalicija“ na ovim izborima računa na birače koji žive u ruralnim područjima, odnosno mjestima, selima, zaselcima.

Ukratko, ljudi koji žive od obrađivanja zemlje i uzgoja stoke, tj. „seljacima“. A oni, prema statističkim podacima, čine oko 40 posto od ukupnog broja stanovnika Lijepe Naše. I to sve nakon što su čelni ljudi SDP-a i HNS-a nebrojeno puta prije toga pokazivali otvoreni prezir prema njima. I ne samo njima, nego i prema braniteljima, vjernicima, obitelji. Na kraju, podsjećajući na nasljeđe SDP-a utemeljeno na programu građanske „Internacionale“ i „bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti“, kojem je jedna od povijesnih misija bila upravo uništenje sela i seljaka te prisilno stvaranje “ujedinjene proleterske klase”, možemo se samo nadati da HSS-ovi birači, kao i ostali birači iz ruralnih predjela Lijepe naše na predstojećim izborima neće nasjesti na ovaj prozirni spin ljevice u kojem, nažalost, sudjeluje vodstvo HSS-a. Ljevica svoj narodnjački politički marketing opravdava izjavama kako nitko u Hrvatskoj nema monopol na domoljublje. To nije uopće sporno, no što kada se radi o lažnom domoljublju? To bi, toliko puta izvarani hrvatski birači, trebali konačno prepoznati.