Nema kraja korupciji u Hrvatskoj

Javna je tajna kako u Hrvatskoj nema kraja korupciji, no zna li se gdje joj je početak? Posljednjih dana svjedoci smo pravog tsunamija korupcijskih afera u Lijepoj našoj. Nije to samo naš osobni dojam, nego nas takvima smatra i Europska unija koja nas je uvrstila na popis jedne od najkorumpiranijih zemalja u EU.

Korupcija je poprimila tolike razmjere da kada ljudi u novinama naiđu na članak o toj temi automatizmom okreću sljedeću stranicu. Pitamo se zašto? Možda zato što ima je „puna kapa“ spomenute teme ili možda zato što znaju da korupcija kreće već od najnižih slojeva društva?

Da, garniture na vlasti nikad nisu stvarno pokušale iskorijeniti taj vrući problem, nego samo mijenjaju ministre kako bi se to, tobože, zaustavilo. A moglo bi se krenuti već od čistačice koja iz ureda nosi kući toalet papir, portira koji krade olovke, administratora koji odlazi kući s klamericama…

Da, i to je mito i početak korupcije, jer nekoga se, eto, može potkupiti i toalet papirom, a nekoga novcem. Potkupljivi su jer rade za siću i šute, a kroz šutnju, razliku u minusu nadoknađuju uzimanjem sitnica koje baš i nisu njihove.
Prije nekoliko godina u Rijeci jedan doktor je optužen za uzimanje mita. Nitko nije postavio u pitanje odgovornosti gospođe koja je došla s idejom davanja mita kao bi se njezin otac došao na operaciju preko reda. Ne branimo doktora, ali zar je dr. Ognjen baš slučajno došao na ideju operirati njezinog oca preko reda?

Nižu se afera na aferu: vojni zrakoplovi – oporba šuti jer ima veze s time?! Afera “pročistači” – direktor došao u Hrvatsku s vrećicom prije 15 godina, a danas posjeduje čak devet nekretnina od kojih samo jedna ima 400 m2 i nikome ništa nije čudno?! Zatim afere Index, Dijagnoza 1, Dijagnoza 2, Brodosplit i tko zna koje još…

Neizostavno je i pitanje hrvatskog pravosuđa, USKOK-a, i ostalih “državnih institucija koje rade svoj posao”. Kako one rade svoj posao? Od 100 privedenih u jednoj aferi, 70 ih je obrađeno, 20 procesuirano, a samo osam osuđeno! Jesu li te “državne institucije koje rade svoj posao” u službi pravde i istine ili u službi politike? Misli li netko da su građani ludi pa ne vide što se događa?

Na žalost, izrazito veliki doprinos korupciji dali su i mediji koji podržavaju, ne jednu ili drugu vlast, nego uvijek onu garnituru koja je na vlasti.

Primjer je korupcija u “slučaju Sanader” kojeg su mediji razapeli iako je u tom procesu desetak ljudi, još više korumpiranih, oslobođeno je nakon što su od optuženih postali pokajnici! Vrijednost prevare tih desetak svjedoka desetke je puta veća od Sanadera i njegovog kaznenog djela. Očito je jedino važno neka “visi Pedro”, ma tko on bio. I medijima je to dovoljno. Što je s ostalima koji su u tome sudjelovali i pokajali se? Zar je njihovo pokajanje dovoljno za iskupljenje pa ne moraju odgovarati za istu korupciju za koju je netko optužen i osuđen? Sjetite se samo slučaja Ježić. Zanimljivo je kako hrvatski mediji imaju jaku amneziju. Taj isti Ježić do dan danas nije uplatio ni lipe našeg novca i ni riječi o njemu.

Ovdje se logički se nameće i pitanje odgovornosti medija. Kao što je to jedan političar dobro primijetio, odjednom se sve zna, a do sada nitko ništa nije znao? Nakon što “institucije odrade svoj posao”, a Pedro bude obješen pojavljuju se razni likovi iz medija koji o tome sve znaju, samo što ih dosada nitko nije pitao! Medijski djelatnici gdje ste bili prije?

Krešimir Petranović

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on email
Email
Share on print
Print