U analizi proračuna hrvatske Vlade za 2016. HKS-ov ekonomski analitičar mag. oec. Bernard Tomašević objašnjava zašto ovaj proračun nije reformski te zašto u bližoj budućnosti možemo očekivati njegov rebalans.
Kratkim sumiranjem predstavljenog proračuna Vlade RH za 2016. godinu uočava se sljedeće: prihodi 114,9 ml. kuna, rashodi 122,4 ml. kuna, odnosno deficit od -2,2 posto neto proračunskih prihoda. Nadalje, prihodovna strana bazira se na projiciranom rastu dviju sastavnice BDP-a, tj. povećanje „Osobne potrošnje“ odnosno porezi od PDV-a rastom od 2 posto kao i porezi na dohodak rastom također od 2 posto. Isto tako očekuje se rast izvoza roba i usluga odnosno povećanje „Neto izvoza“.
Takvim projiciranim državnim proračunom Vlade RH, a osobito u korelaciji s proračunom za 2015., ne može se i uz najbolju volju zaključiti da je navedeni proračun uistinu reformski. Proračun je kozmetičke prirode gdje se nastavlja praksa i provođenje dosadašnje gospodarske politike kupovanja socijalnog mira uzrokovanim tranzicijskim naslijeđem.
Iz ovakvog proračuna ne vide se, između ostalog, naznake mogućih smanjenja poreznih opterećenja, koja su nužna kako bi se omogućile nove investicije. Isto tako ne vide se strukturne promjene unutar same rashodovne strane kako bi se omogućilo smanjenje stavke BDP „Državna potrošnja“. Nasuprot tomu još uvijek je princip funkcioniranja oduzimanja i davanja odnosno preraspodjela financijskih sredstava unutar ustaljenih stavki i kategorija od strane proračunskih rashoda.
Repriza pristupa “komu uzeti a komu dati”
Trenutna globalna situacija je takva kao i međunarodno konkurentsko okruženje da pitanja tipa „komu uzeti“ a „komu dati“ unutar proračunskih kategorija više nije moguć niti ispravan pristup. Jer fiskalnom presijom dostigao se određeni maksimum kao i razvoj baziran na tuđoj štednji (posudbom novaca, javni dug 86,8 posto BDP-a) više nije realan, recimo potpuno iscrpljen. Takvim provođenjem socijalne politike „komu dati“ racionalniji pristup bio bi kroz postavljanje pitanja što dati, od kuda i zašto dati. Kroz projekcije proračunskih rashodovnih stavki za 2016. vidi se još uvijek da se više troši nego zarađuje. Kada bi u mikro pogledu kućanstvo tako funkcioniralo svakako nije izgledna perspektivna budućnost.
Posebno zabrinjava projekcija prihodovne strane za 2016. gdje se deficit od 2,2 posto namjerava anulirati kroz rast BDP-a od dva posto na godišnjoj razini.Znajući da RH ostvaruje gospodarski rast na valovima rasta EU a ne temeljen na učinkovitom provođenju svoje monetarne i fiskalne politike takvo što može biti upitno. EU gospodarstvo posebno je vezano za globalno gospodarstvo gdje svoj rast zahvaljuje kineskom i inim velikim gospodarstvima, a najava pada BDP-a od strane Kine svakako nije ohrabrujuća. Uzrokovan pad gašenjem pojedinih cijelih gospodarskih industrijskih grana. Pogotovo zatim kada „Europska središnja banka“ poteže očajnički potez smanjenja referentne godišnje kamatne stope na nula posto, u namjeri povećanja osobne potrošnje i investicija. U već prijašnjoj kombinaciji s tiskanjem novca na mjesečnoj razini od 60 milijardi eura koja očito nije urodila plodom. Takvim činom dovodi se u opasnost takozvane „Zamke likvidnosti“ i praktično iskorištava zadnja linija obrane u pogledu mogućih instrumenata monetarne politike.
Bivša oporba nepripremljena došla na vlast
Percipirajući geopolitičke činjenice možemo projiciranim prihodovnim proračunom RH za 2016., očekivati u bliskoj budućnosti rebalans navedenog proračuna. Pojednostavljeno ponovno zaduživanje. Nisu jasne niti optimistične projekcije prihodovne stavke od povećanja „Osobne potrošnje“ kada uz ovako zadani kućni budžet uz dosadašnje velike poreze (PDV, Porez na dohodak), ostaje oskudni diskrecijski dohodak. Ono što ostane poslije namirenih životnih troškova obično zdravo razumski ide na štednju za crne dane, ako uopće nešto i ostane.
Povećanje osobne potrošnje vlada bazira na povećanju investicija a isti porezi, prirezi, nameti, davanja odnosno dosljednost dosadašnjih politika prijašnjih vlada ne mijenja cijelu priču na novo stanje. Dapače ovakva socijalna politika vodi ka padu triju stavaka BDP-a (osobna potrošnja, bruto domaće privatne investicije, neto izvoz) a vodi prema povećanju preostale stavke BDP-a „Državna potrošnja“. Naravno državna potrošnja se financira iz poreza i zaduživanja. Osobito je negativna konotacija kada se takva „Državna potrošnja“ troši neučinkovito, odnosno u obliku „transfernih davanja“ (neproduktivne skupine, nezaposleni, mirovine, udruge, kamate na glavnicu), a ne na kapitalna i komplementarna dobra.
Rezime cijele priče je takav da bi prijašnja Vlada (a takav plan je i sličan u projekciji za 2016., od strane prijašnje Vlade) donijela isti ovakav proračun kakav je donijela nova Vlada, pa se ne vidi svrha političke promjene Vlade kada ionako na gospodarskom planu ostaje sve konzistentno, odnosno nepromijenjeno. Isprika nove vlade da je bilo malo vremena kod donošenje proračuna ne stoji, jer na vlast se dolazi s već konkretnim strateškim odrednicama koje samo treba primijeniti. Očito je da u četverogodišnjoj oporbi domaća zadaća nije adekvatno napravljena.
mag. oec. Bernard Tomašević



