U emisiji ‘Iz prve ruke’ Radio Sljemena posvećenoj 24. obljetnici pada Vukovara, u utorak, 17. studenoga, gostovao je zamjenik gradonačelnika Grada Vukovara i član Predsjedništva HKS-a Marijan Pavliček koji je u emisiji govorio o obilježavanju Dana sjećanja, problemu odlaska mladih, mjerama koje gradske vlasti poduzimaju za jačanje gospodarstva i otvaranje radnih mjesta te odnosu državnih vlasti i srpske manjine prema Gradu heroju. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Gospodine Pavliček, kako se danas živi u Vukovaru, kako diše Vukovar kad utihne škljocanje fotoaparata?
– Kao prvo, Vukovar je u mislima i srcu običnog hrvatskog puka. To se vidi u ova tri dana uoči obilježavanja pada Vukovara, ali i kroz cijelu godinu jer u Vukovar dolaze brojni hodočasnici kako bi se upoznali s bitkom za Vukovar i kako bi vidjeli mjesta stradanja hrvatskih branitelja. Međutim, često mi Vukovarci imamo osjećaj da političari koriste Vukovar u dnevnopolitičke svrhe. Upravo bi oni trebali bi doći i vidjeti kako Vukovar živi danas. U Vukovaru danas po našoj procjeni živi 50 posto manje stanovnika, oko 22.000. Ne samo gradu, nego i svim selima u okolici Vukovara prijeti izumiranje ako se ne prekine s iseljavanjem. Iseljavanje je masovno krenulo nakon ulaska u EU. U posljednjih godinu i pol dana oko 700 mladih napustilo je grad u potrazi za boljim životom. To je teška situacija koja tišti ne samo Vukovar, nego i mjesta u istočnoj Slavoniji. Ali, što je tu je. Pokušavamo raznim mjerama zadržati te mlade, želimo da Vukovar bude grad veselja i grad dječjeg osmjeha i suza, a ne grad staraca.
Vukovar je bio prije rata jedan od nositelja gospodarskog razvitka cijele Hrvatske. Samo u kombinatu Borovo je radilo više od 22.000 radnika, a to je sadašnja brojka u Vukovaru.
– Po našim procjenama prije rata je u proizvodnji radilo 40.000 ljudi na području grada Vukovara, koji je po BDP-ju bio drugi grad po razvijenosti na području bivše države. Danas je Vukovar gotovo na samom začelju. Uništeno je poljoprivreda, gospodarstvo. Danas u Borovu radi oko 600 zaposlenih i svi su nažalost na minimalcu. I ostali giganti posrnuli, tako da se i broj zaposlenih u Vukovaru znatno smanjio u odnosu na prijeratnu brojku. I općenito cijela situacija u gradu što se tiče gospodarstva je na niskim granama ali pokušavamo učiniti nešto.
Što radi danas u Vukovaru?
– Imamo našu Vukovarsku luku koja je vlasništvu države. Što država s njom smjera mi na lokalnoj razini ne znamo. Trebala je ići u privatizaciju, pa je to prekinuto i trenutačno je status quo. Postoji nekoliko jakih tvrtki koje imaju sjedište u Vukovaru i koje zahvaljujući svojem porezu na dobit pune proračun Grada Vukovara. Imamo niz manjih obrta i u zadnje vrijeme sve više Vukovaraca se okreću turizmu kao obliku zarade.
Oni koji imaju novac zaobilaze Vukovar, što zbog administrativnih problema što zbog uništene infrastrukture.
– Mi imamo gospodarsku zonu, nažalost, do prije god. i pol dana kada smo preuzeli funkcije, bio je niz problema, velik broj čestica je bio pod sudskim sporovima, uspjeli smo dosta toga riješiti, i stvari su krenule nabolje. U Vukovaru u posljednjih godinu i pol dana u Vukovaru je otvoreno dvjestotinjak mjesta u proizvodnji, To nisu bajna primanja, ali bitno je da ljudi ostanu na ovom području, jer računa se da je to 200 obitelji koje će ostati u Vukovaru.
Sela oko Vukovaru su gotovo prazne, mladi odlaze. Međutim prednosti Dunava, cestovni koridori, željezničko čvorište u Vinkovcima, sam zemljopisni položaj Vukovara i blizina granice. To je sjajna predispozicija za razvoj Vukovara. Što se zapravo događa?
– To je činjenica. Bilo je dosta krivih poteza na lokalnoj razini prije, ali i neki maćehinski odnos državne vlasti prema Gradu heroju. Poduzeli smo dosta mjera kako bi ojačali gospodarstvo. Odlučili smo se manje ulagati u infrastrukturu a više na poticaje u samom gospodarstvu. Tako smo prošle i ove godine osigurali tri milijuna kuna za razne poticajne mjere u samom gospodarstvu. Radi se o desetak gdje izravno pomažemo obrtnicima prilikom otvaranja prvog obrta, pri kupnji novih strojeva, izdvajamo određena novčana sredstva za svakog novog zaposlenog u proizvodnji, recimo 800 kuna mjesečno tijekom godine dana u proizvodnji, a 500 za svakog zaposlenog u uslužnim djelatnostima. I to ne kočimo s mjerama koje daje Ministarstvo ili Zavod za zapošljavanje. Također smo pola milijuna kuna z a poticaje u poljoprivredi, u pčelarstvo, i te mjere daju rezultata i po našim procjenama oko dvjestotinjak novih radnim mjesta otvoreno je zahvaljujući upravo ovim mjerama.
Kako je moguć takav maćehinski odnos prema Vukovaru na državnoj razini? Barem deklarativno se govori da su manji porezi, da država ulaže, ali govorimo o samo dvjesto zaposlenih. Nikako da se ta brojka poveća?
– Ovih dvjestotinjak radnih mjesta je rezultat poticaja s lokalne razine, što se tiče same države imamo Zakon o Vukovaru s određenim povlasticama za investitore, međutim, posljednjih nekoliko godina investitori zaobilaze ne samo Vukovar nego i cijelu istočnu Slavoniju. Tu je najveći problem. Određene stvari koje su već bile dogovorene i trebale biti u Vukovaru, od elektrane i slično, preseljene su u neke druge gradove.
Zašto?
– U prvom redu radi se odnosu državne vlasti prema lokalnoj samoupravi. Bojim se da se radi prvenstveno o tome što smo u različitim političkim opcijama. Nažalost, to građani Grada Vukovara trpe. Mislim da građani ne bi trebali biti kažnjavani zbog toga što je u Gradu Vukovaru na vlasti jedna politička opcija, a na državnoj druga. Mislim da su to dnevnopolitičke stvari i s njima se ne bi trebali baviti na lokalnoj razini.
Rad za opće dobro, čestitost i poštenje, to se često spominje kada je riječ o Gradu Vukovaru i njegovim građanima. Može se čuti od političara različitih opcija. Ali od ljubavi prema gradu ne plaćaju se računi. Građani ne žive bolje. Je li Vukovar statistički jedan od najskupljih gradova u državi.
– Nažalost, je. Primanja u Vukovaru su niža. Recimo prosječna plaća u Vukovarsko-srijemskoj županiji kreće se oko 3100-3200 kn dok je na razini Hrvatske oko 5800 kn. I u startu je ta potrošačka košarica puno veća jer svi ostali troškovi su negdje u istom rangu s ostatkom Hrvatske. Grad Vukovar i tu pomaže, imamo niz socijalnih mjera. Sufinanciramo međugradski prijevoz učenicima osnovnih, srednjih škola i studentima. Svi studenti koji studiraju na području Hrvatske s područja Grada Vukovara dobivaju stipendije od Grada, također imamo niz drugih mjera u socijalnoj kategoriji takozvane jednokratne pomoći građanima. Svim umirovljenicima Grada Vukovara isplaćujemo božićnice.
Grijanje u Gradu je i dalje skupo?
– Grijanje je danas nažalost skupo, jednostavno zbog toga što je naša gradska tvrtka fizički izdvojena. Mi ne pripadamo ni pod HEP toplinarstvo ni bilo koju jaku energetsku firmu u državnom vlasništvu, ali i tu pokušavamo neke stvari pokrenuti. Recimo, desetak zgrada smo prijavili u fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i vjerujemo da ćemo na natječaju za obnovu fasada i stolarije upravo kako bi smanjili račune našim sugrađani i pomogli bar u nečemu.
Građani kažu da se ipak osjete promjene na bolje, i građani kažu da Grad ide u dobrom smjeru. Kažu da gotovo nema neobnovljenih kuća, da se uređuju ulice, trgovi, rade se i nude neki novi sadržaji.
– Možemo reći da tko god dođe u Vukovar može vidjeti da ratnih rana gotovo da i nema. Gotovo 95 posto grada je obnovljeno, gradska jezgra, dvorac Eltz. Ostao je vodotoranj kao znak sjećanja na sve poginule žrtve Domovinskog rata i kao opomena da se to više nikada ne ponovi. Ulažemo maksimalno u infrastrukturu. Samo tijekom ove godine, što se tiče komunalne infrastrukture, uloženo je preko 25 milijuna kuna. Imamo petnaestak novoasfaltiranih ulica, oko 4,5 milijuna kuna uloženo je u nogostupe, nekoliko trgova je uređeno. Nastojimo vratiti predratni sjaj Gradu Vukovaru. Moram spomenuti jedan projekt koji vodi gradska tvrtka Vodovod. To je izgradnja vodovodne i kanalizacijske mreže u vrijednosti od čak 360 milijuna kuna obnova mreže koja se više od 90 posto financira iz fondova EU-a. Tako da nastojimo poboljšati kvalitetu života naših građana kako bi se osjećali kao svi ostali građani u gradovima koji nisu bili pogođeni ratom.
Vratimo se mladima. I dalje odlaze i svoju perspektivu vide negdje drugdje. Sve je više praznih kuća, koje mjere se mogu oduzeti da se zadrže mladi u Vukovaru i selima oko Vukovara.
– To je problem istočne Slavonije koji nije mimoišao ni vuk. To su mjere koje sam spomenuo. To su ti razni poticaj u obrtništvu i gospodarstvu. gdje uistinu želimo da naši ljudi krenu u poduzetničke vode. Iako je to rizik, ali grad će maksimalno stajati iza njih s različitim poticajnim i bespovratnim sredstvima i na taj način osigurati im lagodniji život u Vukovaru, i vjerujem da će to dati rezultata. Naravno, to ne može ići preko noći, u zadnje vrijeme je događa se odlazak mladih, pa čak i oni koji su bili zaposleni napuštaju Grad i traže bolji i kvalitetniji život. Ali neki se vrate, jer vide da na zapadu nije sve onako kako izgleda.
Međutim, i dalje s nacionalne razine i dalje zapinje i nema konkretne interventne pomoći da se ljudi zadrže tamo.
– Nema. Mogu otvoreno reći da s aktualnom vladom nismo imali. Najbolji primjer je da po prvi put nakon desetak godina prošle godine Vlada nije financirala Kolonu sjećanja i sve troškove obilježavanja Dana sjećanja u iznosu 700,000 kuna. To smo financirali iz vlastitih sredstava. To je najbolji primjer kako se odnose prema Gradu heroju. Mislim da se tu treba napraviti jedan zaokret, u prvom redu u gospodarskom smislu. Bilo koja veća investicija koja može pripomoći mora ići prema Vukovaru i istočnoj Slavoniji Jer vjerujte mi, Slavonija nekad poželjna za život danas se pretvara u zemlju staraca. i čemu sve te pobjede u Domovinskom ratu ako ćemo biti opustošena zemlja. Nažalost, sve ide u tom smjeru i bez hitne državne intervencije i poticajnih mjera i naknada za novorođenu djecu neće biti pomaka. Primjerice, u Vukovaru smo podijelili sredstva za novorođenu djecu kako bi pripomogli roditeljima. Činjenica je da u okolnim mjestima i nekim općinama koje su siromašne toga i dalje nema. S druge strane, u Zagrebu za treće novorođeno dijete dobijete 60.000 kn, ako se ne varam. To su ogromne razlike u startu. Znači, ako je netko rođen na području istočne Slavonije zakinut je u odnosu na rođene u bogatijim gradovima.
Mladi odlaze, stariji žive od socijale. Spomenuli ste kolonu sjećanja. Osjećaju li se podjele još danas u Vukovaru?
– Iskreno, što se tiče podjela na nacionalnoj razini, one i dalje postoje, tu se ne trebamo zavaravati. Politički predstavnici srpske zajednice velikim dijelom pridonose tim podjelama i danas. Evo, mi smo u 2015. godini i nitko od predstavnika političkih Srba iz Grada Vukovara još nije sudjelovao u Koloni sjećanja. Nema naznaka da će to učiniti sutra, nisu položili niti jedan vijenac za poginule i nestale branitelje, oni se ne pojavljuju s nama na obilježavanju Dana neovisnosti i Dana državnosti i drugih državnih praznika. To je žalosno. Dvadesetak godina nakon mirne reintegracije, pojedinci ne prihvaćaju Vukovar ni Hrvatsku kao svoju domovinu. Žalosno je da u Vukovaru imamo odvojene vrtiće za pripadnike srpske manjine i za pripadnike većinskog hrvatskog naroda. Žalosno je što se djeca odvajaju u toj dobi, da imamo odvojene programe za osnovne i srednje škole, koji su na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu i na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.
U biti mi živimo jedni pored drugih i nekog pravog suživota nema. I mislimo da tu prvi korak trebaju napraviti politički predstavnici srpske zajednice u Vukovaru jer na ovaj način samo stvaraju još veće podjele među generacijama koje tako odrastaju. Jednom sam ih u neformalnom razgovoru pitao zašto ne bi prihvatili ići zajedno s hrvatskom djecom na nastavu na hrvatskom jeziku, gdje bi imali bi uz izborni predmet na materinjem jeziku i pravoslavni vjeronauk. Odgovor je bio da se ne žele asimilirati i mislim da taj odgovor ne drži vodu. Teško će grad imati pozitivnu budućnost ako jedna strana u biti ne želi taj pravi istinski suživot. S druge pak strane, mi u Vukovaru i danas tražimo oko 300 nestalih. Nažalost, pojedinci u gradu koji znaju gdje su oni, to ne spominju. Nitko od nas ne želi generalizirati i pridavati kolektivnu krivnju jednom narodu, ali te se stvari moraju riješiti jer ratne rane su još presvježe i teško dolazi do pomaka u suživotu. Mladi znaju u koje kafiće idu, ide se u odvojene kafiće, tako da će to jako teško funkcionirati. Nešto je bolje u sportskom životu, gdje u klubovima nema tih podjela i na utakmice idu i Hrvati i Srbi.
Ali ne onako kako ste željeli.
– Na žalost, ni blizu. A ulje na vatru donijela je državna vlast ovim pokušajem nasilnog uvođenja ćiriličnih ploča u gradu, što je nama neprihvatljivo. U bilo kojem drugom gradu, ali u Vukovaru gdje ćirilične ploče nisu postojale ni prije Domovinskog rata, a pogotovo sada nakon svih tih žrtava Vukovar mora ostati mjesto posebnog pijeteta, službeni jezik mora biti hrvatski, a pismo latinično. Ovo što se radi je suludu o vraća nas 15 godina unazad.
Sutra je Dan sjećanja. Očekujete li priču iz prošle godine premda je poziv iz Grada vrlo jasan – jedna kolona, odaje se počast žrtvama Vukovara?
– Mi imamo redarske službe, i uistinu smo uvjereni da će sutra sve proći u najboljem redu. Hvala Bogu bit će i lijepo vrijeme i očekuje se oko 100.000 ljudi. Kolona će službeno krenuti iz kruga bolnice i pozivam sve da se priključe koloni. Uvjeren sam da će biti samo jedna kolona. Sutra je dan kada trebamo zaboraviti sve razlike, političke i sve druge, i pokloniti se u miru svim žrtvama Domovinskog rata.
Nadamo se da su nas čuli neki koji mogu pomoći da sljedeće godine bude bolje u Vukovaru. Stiže puno delegacija?
– Da, puno ih je najavljeno, što stranih veleposlanika, što tradicijskih hrvatskih postrojbi od Sinjskih alkara nadalje. Svi ste dobrodošli u Grad heroj. Znam iz razgovora s običnim hrvatskim pukom da je Vukovar svima u srcu. I vi ste nama u srcu jer Vukovarci nisu zaboravili kako ste nas primili u ratu kao prognanike. Želimo biti dobri domaćini I nadam se da će sutra proći sve u najboljem redu.