Mile Biondić, predsjednik UHDDR-a Grada Rijeke i prvi kandidat na listi koalicije SPREMNI (HKS-HSP-Os) u VIII. Izbornoj jedinici, zajedno s riječkim ogrankom Matice Hrvatske i Hrvatskim domobranom održao je u Rijeci tribinu i predstavljanje knjige „’Huda jama’ strogo čuvana tajna“ autora Romana Leljaka.
Mile Biondić je tom prilikom naglasio kako je u slovenski rudnik Huda jama jedno od brojnih stratišta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstava jugokomunista te kako je nužno sačuvati sjećanje na te zločine i odati priznanje osobama koje su riskirale život otkrivanjem istine o komunističkim zločinima.
“U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Među žrtvama su bile i žene. Posmrtni ostaci svjedoče o tome da su neke žrtve bile žive zakopane, bez prostrijelnih rana i ostavljene da umru na stravičan način”, rekao je Biondić.
“To je samo jedno od brojnih stratišta i grobišta hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji u mjesecima svibnju i lipnju 1945., naglasio je.
Po usmenoj predaji koju čuva i još uvijek o njoj uglavnom šuti okolno stanovništvo pritisnuto višedesetljetnim strahom za goli život ipak se sačuvalo i u javnost iznijelo svjedočanstvo kako je u Hudoj jami pobijeno nekoliko tisuća Hrvata. Zadnja žrtva Hude jame je pak jedna mještanka koju je Divizijski sud osudio na smrt zbog širenja laži o zločinima počinjenim u Hudoj jami. Kao trudnica strijeljana je 1947. Otvaranjem jame otvorena su također u brojna pitanja na unutarslovenskoj, unutarhrvatskoj, slovensko-hrvatskoj međunarodno povijesnoj, civilno-pravnoj i političkoj razini. Osnovne civilizacijske tekovine pretpostavljaju pravo žrtve na ime i pravo na grob. Jednako tako svaki počinitelj zločina ima svoje ime i prezime, nacionalnu i svjetonazorsku pripadnost”, istaknuo je.
Biondić postavlja javno svima koji izražavaju skepsu o smislenosti uspostavljanja nekakvoga naknadnog odnosa prema davnoj prošlosti, prema žrtvama Hude jame i svih drugih stratišta, neka odmah kažu “žele li nakon smrti biti sahranjeni ili negdje bačeni?”
U potonjem primjeru treba im savjetovati da čim prije odrede tko, kako i gdje to treba učiniti i unaprijed urede sve potrebne formalnosti za takav postupak. Nakon prvog šoka i nevjerice da ih netko postavlja pred takav izbor, takvi uvijek zašute i odlaze.
Prema slovenskim procjenama u Sloveniji je ubijeno 200 000 osoba. Računa se da je među njima Hrvata bilo od 50.000 na više. Kada je riječ u hrvatskim žrtvama tri su glavna pravca kretanjau svibnju i lipnju 1945. kroz Sloveniju. Sva tri pravca s pobočnim pravcima kretanja obilježena su stratištima i grobnicama:
1. Bleirburg/Pliberk – Maribor – Ormož – slovensko-hrvatska granica (bočni pravci: Pohorje, Dobrava, Kidričevo)
2. Bleiburg/Pliberk – Dravograd – Mislinja – Šoštanj – Zidani Most – Mostec (bočni pravi Huda jama, Hrastnik)
3. Ljubelj – Kranj – Škofja Loka (Crngrob) – Šentvid – Toško čelo – Kočevski Rog
Oko Rogatca vežinom su bili ubijeni civili. Oko Velenja i Dravograda takošer. Tamo je operirala tzv. Majeviška partizanska divizija. U Mostecu su vjerojatno pobijeni pripadnici 373 – Tigar divizije hrvatskih oružanih snaga (većinom Hercegovci) i dio pripadnika Njemačke sedme SS dobrovoljačke gorslovačke divizije Prinz Eugen sastavljen uglavnom od Volksdojčera.
U zapuštenom rudniku Pečevnik kod Celja, nedaleko od Teharija (ulaz je rekognosciran ali još nije otvoren), ukoliko su točne dugoprešućivane i sa strahom prenošene usmene predaje, u okomitom rudarskom oknu na dubini između 30i 180 m mogu se očekivati dokazi o grozotama još strašnijim od onih koje su počinjene u Hudoj jami. Dostup do istine u Hudoj jami bio je zatvoren s 10 pregrada i zatrpan sa 400 kubika jalovine.
Biondić je podsjetio kako je “providonosan prvi korak u rješavanju te problematike vjerojatno već napravljen izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i isticanjem zamisli o svehrvatskom grobu na tom geometrijskom središtu Hrvatske”.
Istaknuo je kako ne se ne smije zaboraviti činjenica da u Sloveniji i danas žive ljudi koji su zadužili hrvatski narod čuvanjem uspomena i istraživanjem istine o Hrvatima koji su tamo stradali 1945. te ljudi koji su na dovitljive načine uspjeli pred javnošću razotkriti istinu o tim stradanjima.
Tako su radovi na otvaranju Hude jame proforma bili prijavljeni kao vježba spasilačke ekipe specijalizirane za spašavanje nakon nesreća u rudnicima. Vježba je trajala dok nije bila uklonjena i zadnja, deseta prepreka i izvućena zadnja tona jalovine kojom se pokušalo zakopati istinu. “Riječ je o domišljatosti kojoj bi mogao pristajati naziv intelektualna diverzija s pijukom i lopatom”, naglasio je.
“Dok su ti ljudi živi, neki su u već poodmaklim godinama, zaslužuju da im se oda primjereno priznanje i da bude sačuvana uspomena na njih”, zaključio je Biondić.