Aktualna tema ovih dana, ali i godina, carstvo je Gazde Todorića. Kako i na koji način je stvorio sve što ima, a opet ni nema. Neki dan Šeks govori kako je on sve dokumente privatizacije i pretvorbe pregledao i dao na daljnje postupanje. Isti taj Šeks, koji je mnogo toga napisao i pogodovao za onih famoznih i bogatih „200 obitelji“.

Zbraja se šteta ili nastalo dugovanje Gazde, koje bi moglo uslijediti, a sjesti na kičmu građanskog puka. Kako vratiti dug? Uzeti narodu, koji već sada, mada zima nije ni počela, nema ogrijeva za hladnije dane. No, nekome je toplo i vruće. I ne brinu ih brige kako prezimiti, kako se prehraniti, kako se odblokirati, kako poplaćati sve namete koji postoje i koji će u budućnosti biti još veći. Svakodnevno se kroz malena vrata serviraju neka poskupljenja, a kroz velika vrata novac izlazi iz zemlje. Pravovremenost postupanja i politička volja mogla je to spriječiti. Pitanje je kako bi to bilo kada bi krenuo domino efekt? Jednom će se morati početi jer više je dosta političkog dodvoravanja i raznih hobotnica. Da su barem te hobotnice iz morskih dubina mogli bi ih prodavati, no poznavajući nas mi bi ih protjerali u Savudrijsku valu. I ZERP kao i IGP već odavno smo mogli proglasiti uz blagoslov EU, ali nama je draže komplicirati i uvlačiti se u neke arbitraže, sporove, pregovore koji nisu bili potrebni.

Ono na što želim ukazati i nije neka novina jer datira iz 1996. godine, a radi se o ZAKONU O POTVRĐIVANJU SPORAZUMA O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE donesenom 1996. godine. Između ostalog u Zakonu kaže: “U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. U cilju provedbe obaveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.”

Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida, dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom: – Da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju i da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga.

Hrvatska tužba je glasila: Hrvatska tereti Srbiju za smrt 12.500 ljudi, stradanje 7700 logoraša i uništenje 1500 vjerskih objekata. Prioritet službenog Zagreba je rješavanje sudbine 865 nestalih Hrvata, pa od Beograda traži podatke o masovnim, individualnim i tzv. sekundarnim grobnicama u Hrvatskoj i Srbiji. Zahtijeva i povrat kulturnog blaga otetog s okupiranih područja – ukupno 25.000 umjetnina iz 45 muzeja, tisuću religijskih artefakata i privatnih arhiva i bibiloteka. Nije prošlo kao genocid, ali ratnu štetu možemo naplatiti, kad bi htjeli.

I nakon 21 godine, od tog Zakona ništa se nije pokrenulo s mrtve točke. Zakon postoji, ali kao da ne postoji. Tu su i uređenja graničnih crta s Republikom Srbijom. Sadašnja ratna šteta iznosi oko 43 milijarde eura.

Pa pitam sve dosadašnje stukture vlasti, zašto se ne provodi Zakon i naplati ratna odšteta? Time bi vratili veći dio vanjskog duga, ali „mi“ kao pijani milijarderi – što će nama taj novac. Bacimo ga u Dunav, neka ga pokupe Srbi. S ovim novcem ne treba spašavati Gazdu, ali je samo poticaj da pravna država počne funkcionirati i provoditi zakone koji su doneseni. Koga se mi bojimo? Usko vezan uz naplatu ratne štete i godinu 1996. je i Zakon o općem oprostu. Donesen, ali opet samo mrtvo slovo na papiru. Ubojice, krvnici, silovatelji šetaju nam slobodni, zaposleni u državnim institucijama, a vrhunac svega je da su i u saborskim klupama.

Što Todorić i tema o ratnoj šteti imaju zajedničko? Ima nekoliko poveznica, jedna od njih je da ne želimo uzeti ništa što nam pripada, da nam olako „akcije“ propadaju, a sve nauštrb hrvatskog naroda. Imamo svog vlastitog novca kojeg ne želimo ili nećemo uzeti ni od Srbije ni od Todorića. Postoje ratni zločinci koji se ne progone, a i nova bolest je sve više u modi – sinkopa. Očito zaboravljamo sve što smo potpisali i što bi trebali provoditi, no narod ne zaboravlja. A za taj isti narod se bojim. Molim samo da ne dobije sinkopu. Jer njegove dugove neće nitko zaboraviti ni oprostiti.

Dražen Šemovčan Šeki

Recent Posts
Kontaktirajte nas

Hvala Vam na vašem upitu. Javit ćemo Vam se prvom prilikom.

Not readable? Change text.

Start typing and press Enter to search